Brak lako može biti mrak

Jasno je da je brak u krizi. Vidi se na stotinu parametara. Broj rastava se gotovo izjednačio s brojem stupanja u brak. Sve je više brakova koji se ne sklapaju u Crkvi iz razloga što brak kao pravna kategorija biva štura formulacija koji je puno lakše raskinuti. Gdje vidim razlog u tomu. U mjestu upoznavanja, uvjetima ulaženja u vezu. Onu mitsku preriju iz koje vučemo arhetipe za idealan odnos izmeđe žene iz muškarca zamijenili su neki moderniji podiji. Tako muž-jak više nije onaj lovac koji dovlači svježe kopljem probodeno govedo u špilju k ženci koja oslikava zidove kućnim prizorima. Muž je danas aposlutni vladar tek mikro-prostora u koji mu konobar donosi skupocjeno biće, a subota navečer je apsolutno vrijeme u kojem on probada šiju konzumentsko-konzumerističkog mamuta današnjice. Taj privid koji se stvara oko netom kupljene boce Chivasa s nabreklim tricepsom ponad lakta turnutog na okrugli stol omiljenog turbo-folk kluba krhak je preduvjet nečeg što bi se pravno-crkveno trebalo definirati i trajati 30, 40 ili 50 godina. Za tu bocu Chivasa prosječni moderni mužjak je radio 5 dana u tjednu u automehaničarskoj radionici svog ekploatatora, a ne nekim lakim i skupoplaćenim tehnomenađerskim sklapanjima. Nema tu ogromnih staklenih konferencijskih stolova i visinskog pogleda na neonski grad s miomirisima Manhattana.

Život koji bi se trebao u istom intenzitetu iskrivljeno gledati kroz staklo boce Chivasa trebao bi se protegnuti i na ostale dane u tjednu, brzo iščezava. Traje koliko traje boca i delirij pod utjecajem hidroksilne skupine nakon. Moderna ženka, ukoliko nije svjesna tog privida, lako može kapitulirati pred tim post-odgovornim snubljenjem i zagorčati si supružništvo. Olako se lišiti sretnog majčinstva.

U brak se ulazi s pozicije čvrstog, odgovornošću prožetog fundamenta, gdje se armatura popunjava s realnošću života, sa svim poteškoćama koje nosi ponedjeljak ujutro, brisanju guzice novođenčeta i umirućeg, gdje kuhinja nije baš Scavolini već od lokalnog stolara, gdje se dogovara o sadržaju ručka bez škampi i jastoga. U brak se nosi ono što izgradite prije. Stoga treba uvijek uzeti s rezervom ima li mužjak, koji sebe želi prodati na tržištu braka, doma za bocu Kiska. Tomu puno dopridonosi kakvo je društvo. Jednom rečenicom – živimo u društvu privida. Možda čak i civilizaciji privida.

Danas je lako oponašati celebrity svijet, ali jako kratko. Subota navečer, a za one ponešto dubljeg džepa, i petak vikend je klimaks nedostižnog života. Života koji već u ponedjeljak kao da nikad nije postojao i u jutru kojeg moliš dragoga Boga da te ona ne vidi kako kopaš kanale za cijev lokalnog vodovoda ili da si premazan kolomašću na kojoj bi ti i komandos Navy Sealsa pozavidio ili rudar trbuha hladnog Sibira. Lako je danas oponašati neku starletu ili turbo-folk pjevača. Shopping centri nude nešto sasvim pristojno u zamjenu za original kostime. I u tome je i jest problem. Kada novopečeni par prođe onaj jaki utisak prvog dojma i u glave udari realnost života, ono što je krhko vezu održavalo postojanom isčezava brzo poput kratke ljetne noći i već u zoru biva vrijeme za rastanak. Trajni.

Dakle, ono što se u maintreamu reklamira, takav će biti i brak. Ako kroz ekrane televizora i vaših mobilnih uređaja vaše oči bombardiraju krpice koje više otkrivaju nego li skrivaju ili ako vaše zjenice upilje pogled u botoksom izglancano čelo ne baš inteligentne glave, gađaju li vas u zjenice nabrekle bradavice sa silikonskih sisa, sjedaju li vam na facu kardašijanske stražnjice oblikovane fake paparazzijima, takav će biti i brak, a brak je nešto puno više. Brak je nešto što se prestalo reklamirati kroz spotove i reklame, brak je nešto što se nije trebalo ni reklamirati, on je bio prirodna inercija dvaju zrelih osoba s jakom odlukom za živjeti zajedno. U dobru i u zlu. Doma i nebitno gdje na cijeloj kugli zemaljskoj, a ne vani, the vani, i podno disko kugli.

A kad će proglašenje neovisnosti Pokrajine Privatni Sektor?

U cijeloj ovoj situaciji oko proglašenja autonomije Katalonije rasplamsale su se neke ‘domaće’ ideje o autonomiji određenih dijelova Hrvatske. U najvećoj mjeri to je Istra te u manjoj mjeri ona o autonomiji Dalmacije. I jedna i druga ideja nemaju ‘narodsko’ uporište. I Istrani i Dalmatinci su Hrvati. Istina, mi Hrvati ne moramo brinuti o takvim separatističkim ili secesionističkim aluzijama pojedinaca, mi moramo brinuti o nečem sasvim drugom. Vlastitoj opstojnosti.

Naime, u Hrvatskoj postoje dvije pokrajine od kojih je jedna vrlo ekspanzionistički raspoložena i gotovo u kontinuitetu svih ovih 27 godina vrši teror u većoj ili manjoj mjeri nad onom drugom. Ta pokrajina se zove Javni Sektor (PJS). Pokrajina Javni Sektor se nalazi unutar granice Republike Hrvatske, a unutarnje granice nisu strogo definirane, iako su gotovo identične onim vanjskim od koje udaraju. Više su fiktivne, oku nevidljive, ali džepu vrlo opipljive i brojčano izrazljivije. Pokrajina Javni Sektor ima svoje zaposlenike, ti zaposlenici imaju svoje obitelji i užu rodbinu. Svi su oni zajedno glasači nekog od kandidata za participranje u vlasti Pokrajine Javni Sektor. Ovih dana vlasti PJS-a su odlučile povećati plaće svojim stanovnicima, majkama povećali dječji doplatak ovisno o dohodovnom razredu iznosit će 200, 250 i 300 kuna.

Zašto bi to bio problem? Vlasti PJS-a su vrlo ekpanzionistički raspoložene i vrše teror nad susjednom pokrajinom – Pokrajinom Privatni Sektor (PPS). Naime, vlast PJS-a nije sposobna stvarati novu vrijednost kojom će osiguravati primanja svojim stanovnicima, pa stoga provodi harač nad stanovnicima PPS-a otimajući im svaki mjesec, svaki dan, svaki sat, svaki trenutak određenu svotu manufakturalnog dobra da bi mogli namiriti potrebe svojih stanovnika. Tako uvijek ima novca za gala večere, raspačavanje gemišta i odojka po sajmovima i bućalištima, bonuse, subvencije, povišice, telefoniju, političke pogreške, financiranje kampanja i ostale hreljizme (‘Pa (osigurati novac, op. Kozeljnik) iz poreznih prihoda, ljudi! Zato postoji država. Iz poreznih prihoda, za to služi država. Ovo je socijalna država, nije liberalna država’ – Silvano Hrelja, 8. studeni, 2017, emisija ‘Otvoreno’)jer, naravno, tu su uvijek stanovnici PPS-a na raspolaganju za novu pljačku. Stanovnici PPS-a, naravno, negoduju, ali su u manjini, demoralizirani, više gramzivi nego li mobilni, iako uporno upozoravanju da će doći do frontalnog rata u kojem neće, boje se, prezati od ničeg. Ne mogu se miriti s činjenicom da vlasti PJS-a svaki pokušaj formiranja vlasti u susjednoj pokrajini proglašavaju nelegalnima pokušavajući ih ugušiti novim poreznim nametanjima.

K tomu, vlasti PJS-a šalju nemoralne ponude pojedinim stanovnicima PPS-a kojima ovi ne mogu odoljeti zbog vlastite egzistencije i egzistencije članova obitelji pa na taj način stvaraju pomalo anarhističku klimu u PPS-u što onemogućava formiranje nekakve kritičnije mase koja bi mogla ugroziti ovisničke mase u PJS-u.

Ono što je tužno, demografska slika PPS-a je sve starija, a mladi, oni vojno sposobni, otišli iz pokrajine u inozemstvo mahom trbuhom za kruhom. Stoga nisu sposobni za ikakav ozbiljniji otpor. S druge strane, PJS ima podosta staro stanovništvo, ali ima i cijelu jedno vojsku mladih koji su vjerni svojim vlastima o kojima su potpuno ovisni. Ako se ovako nastavi, oni najstariji iz obe pokrajine će umrijeti, a onda na red dolaze i mladi iz PJS-a jer u PPS-u neće postojati više onih kod kojih će moći u popreznu žetvu.

Do tada, tko iseli, pričat će. Tko misli ostati, mora djelovati. Postoje neke silnice…i neka nada da će doći dan ustanka. Jedna od tih nada je i jedan grad koji ustaje u PPS-u. Minas Tirith, bijeli grad, koji se u slobodnom prijevodu zove Bjelovar. Oskvrnjenog kralja Denethora III., sklonog PJS-u, zamijenio je Aragorn koji se zove Dario Hrebak. Čekamo novousoličenog kralja da podigne vojsku koja će stati na kraj poreznom Mordoru i vratiti kraljevstvu moć koju još nije imao, a zaslužuje ju. Proglas neovisnosti PPS-a najavljuje ovako:

Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nova radna mjesta i stvaranje novih vrijednosti moraju biti prioritet. To što ćemo izgubiti nekoliko milijuna kuna u proračunu ne gledam kao gubitak već kao dobitak u vidu zadovoljnih mladih ljudi koji će naći posao u Bjelovaru. Već danas mi je došao jedan poduzetnik u ured kojeg je ovaj potez ohrabrio da napravi tvornicu i iduće godine zaposli 20 radnika.

Što je to s Isusovcima danas?

Bravo! ‘Bravo’ za Petra Nodila, ‘bravo’ za Matu Uzinića (‘hrvatskog Franju‘ kako mu tepa express.hr), ‘bravo’ za ovakve beskičmenjake kojima je katolički aktivizam u približnoj mjeri jednak kao i autoru naslova ovog (vidi sliku dolje) cijelog jednog podliska u VL-u, kojem je Vigilare – ‘radikalizirana vjera’. Protivnici života su vam uvelike zahvalni. Pronašli su i u Crkvi burgiju kojom mogu bušiti glave protivnicima molitve za život i ulijevati im kroz tu rupu ohrabrenje za novo pljuvanje po moliteljima. Nije li zanimljivo što je autorima od svega baš radikalno? Molitveni lanac – 40 dana za život.

Ja stvarno ne znam zašto je bio potreban onaj tekst prvospomenutog Petra Nodila na bitno.netu otprije koji dan pod naslovom ‘Vigilare, Josipović I komunističko-totalitarni mentalitet‘? Zar je stvarno autor mislio da protivnike Crkve zanima poanta teksta koja govori o bezveznosti Ive Josipovića i bezveznosti tužbe za njegova blebetanja po twitteru? Očito nije mislio, naivac je i nije bio svjestan da će protivnici Crkve izvući samo onaj dio gdje on iznosi svoj osobni animozitet prema Vigilareu, pa možda čak i Vici Batarelu osobno. Nobilo se tu otkriva pa kaže:

Vigilare, naravno, ima demokratsko pravo skupljati novce i tu je Josipović u krivu, i tu se čak može naći i pozitivna moralna poanta u korist Vigilarea, jer oni, za razliku od onih koje Josipović često hvali i podupire ne vuku novac iz proračuna već udrugu financiraju donacijama građana, no, to nema nikakve veze s Gospom.

Te dodaje šećer na kraju:

Dragi Vigilare, uza sve vaše dobre namjere koje vjerujem da imate, nije se loše podsjetiti mudre izreke da je put za pakao popločan dobrim namjerama.

Uh, ovo zadnje je bilo gadno, ali i logički međusobno isključivo – istovremeno vjerojati da nešto ima dobre namjere, a nakon toga do dobro usmjeriti u Pakao. Ne znam, meni je to malo zu viel. Što je Isusovcu Nodilu došlo za kaznu zbog tih zlobnih redaka? Došlo je sa su ga upravo njega protivnici Crkve pronašli za suborca, suborca u ratu protiv života.

Ne bojim se da Petru Nodilu neće doći poziv i od popularnog voditelja Aleksandra Stankovića pa da stane, bok-uz-bok, katoličkim zvijezdama, ili možda ‘normalnim katolicima’ kako to kaže Matija Babić, šef indexa, Tvrtku Barunu i spomenutom dubrovačkom monsinjoru koji tako fino egzistira u gosparskoj simbiozi s Dubravkom gđom. Istanbulskom konvencijom Šuicom, ali i s bivšim pravomoćno osuđenim gradonačelnikom Dubrovnika, Androm Vlahušićem. Kako reče monsinjor na svom fb profiku: ‘Crkva se treba baviti evangelizacijom, a ne politikom.’ Tim se motom očito vodi  pri djelovanju u gradu i župi. Ne talasaj!

Tvrtka Baruna ne treba ni spominjati, dovoljno je reći da se povezao s Eminom Bužinkić, nekakvom gotičarkom iz GI ‘Dobrodošli’, Zelenom akcijom – projekt Biciklopopravljaona, gay-friendly klubom Zagreb 041 – ma, ‘GTF (nije ‘get the fuck off’, ali odabir slova je jasan) – inicijativa za održivi rast’ na konferenciji ‘I get you – prakse lokalnih inicijativa za suzbijanje ksenofobije i rasizma prema izbjeglicama‘ u organizaciji Isusovaca Europe (JRS).

Stvarno više ne znam što bih mislio – jesu li Isusovci diljem svijeta crkveni poslanici liberalne agende ili je Crkva u Hrvata stvarno protiv katoličkog aktivizma a da se ne radi o lumpovanju po Ultri ili koncertom ‘Progledaj srcem’, a kasnije na Severinu ili cajke (čast onima koji ostaju dosljedni)? Zar je stvarno Crkva u Hrvata ta koja katolike šalje u duhovne katakombe iz kojih neće smetati svijetu koji galopira u budućnost, bok-uz-bok Crkvi Vremena, ili će zauzdati sve veći broj Isusovaca da Kristova Crkva bude kamen zaglavni svijeta koji čeka Njegov drugi dolazak? Nije li se Katolička Crkva opekla drugokoncilaškim novotarima poput Karla Rahnera, Hans Urs von Balthasara ili Henrija-Marie de Lubaca? Gdje su im plodovi? Koliko li su samo gorki oni strunuti s krošanja svijeta?

S druge strane, uvijek ostavljam prostor da griješim.

Teško je složit naslov za ovakav izljev sekularističke gluposti

Kao što vidite, vratio sam se, nakon gotovo godinu dana. Mislio sam da me još dugo neće ništa vratiti na ovaj URL, ali svijet je preturbulentno mjesto za pronaći kutak kojeg opisuje vječni mir. Ono što me vratilo jest jedan mali događaj za današnjicu, ali velik za bližu i daljnju budućnost. Pa krenimo.

Vlasti nekog gradića Ploermela u sjeverozapadnoj Francuskoj odlučile, ‘odjednom'(!), nakon dvjesto godina sprovesti u dijelo ono što oni smatraju sekularnošću i to na najgluplji mogući način. Odlučili su osvrnuti kip sv. Ivana Pavla II. koji tamo stoji na želju lokalnog stanovništva od 2006. i totako što će skinuti križ koji je dijelom te cjelokupne skulpture katoličkog sveca, religije gdje je križ središnji smisao. Smetao je i ranije i sam spomenik svetca na javnom mjestu. Tako je to bilo 2017. godine u ovom bezveznom svijetu kojeg ljevičari čine još bezveznijim.

Uđimo u vremeplov i iskcajmo se u 2037. Svijet je prepun pretilih ljudi i smoga. Neonski gradovi puni su plakata plus size modela. Tu je i jedan od Lucije Lugomer koja je postigla međunarodni značaj sasvim novim načinom nošenja revija – revije u invalidskim kolicima nepokretnih od pretilosti. Lucija danas ima 179 kg čiste profesionalnosti.

Nailazim na jedno računalo što stoji pored željezničkog kolodvora za lebdeće vlakove pokraj Berlina. Upisujem u pretraživač zakone novog grada pred sobom. Doznajem da je profesionalni sport, za razliku od karijere Lucije Lugomer, je zabranjen jer ‘vodi u ekstremno iscrpljivanje tijela i tako loše utječe na ono malo mladih koji se žele baviti sportom. Prepun je normi, zabrana i odricanja u odnosi na svakodnevni život Zemljanina, a norme, zabrane i odricanje su relikt prošlosti koji nemaju svoje mjesto u Novom Vrlom Svijetu. Zakon o zabrani bavljenja sportom donešen je 2028.’

Računalo nastavlja: ‘Ovih dana dolaze ohabrujuće vijesti iz svih dijelova svijeta. U Bratislavi je konačno maknuto koplje iz statue Jana Železnog, iz Grčke stižu vijesti o diskobolima pretvorenima u prah, u Zadru ‘oduzeta’ lopta iz ruku Krešimira Čosića. No, nije sve kako doznajemo iz Svijeta Danas (jedine dnevne novine na svijetu – službeno glasilo jedine svjetske Vlade) prošlo u miru i bez incidenata. Skupine maskiranih sportskih ekstremistima je pokušalo spriječiti provođenje zakona, no ubrzo su to riješile interventne snage JP-a (Jedna Policija).’

Te nastavlja moralizirati: ‘Neki ljudi jednostavno ne mogu shvatiti da ne postoji uspjeh koji je stečen odricanjem, uskraćivanjem slobode, žrtvom, pravilima, poniznošću. Ne mogu shvatiti da je jedan jedini ideal novog čovjeka apsolutna sloboda, oni ne mogu shvatiti da nas ne zanima koplje Jana Železnog, niti križ Karola Wojtyle koji ga magično pretvara u tkz. Sv. Ivana Pavla II. Postoje samo slobodni ljudi. Ovo je 2037., vi aveti prošlosti.’

Odmaknem se od računala da mi slučajno ne izleti pitanje koje sam htio ispaliti već vidno iziritiran, a to je ‘što će biti s invalidskim kolicima Lucije Lugomer I ostalih poznatih +size modela iz te kategorije kad dobiju svoje statue? Hoće li biti maknuta pa će modeli biti prikazani kako leže na podu?’. Srećom sam otišao u ‘mir’ zadimljenih ulica, u ocean svojih pitanja. Bježim lagano u smjeru vremenoplova i ukrcavam se. Bilježim na ekranu 2017. godinu, iako bih najradije otišao do Francuske revolucije naoružan najelitnijim strojnicama i pancirkama do vojnice Jacquesa Cathelineau-a ili nekog drugog katoličkog generala vjernog kruni i krunici. Iskrcavam se kući, u 2017., pa se pitam imamo li mi dovoljno snage za biti pametnima i ne prepustiti budućnost ljevičarima.

Jednostavno ih treba priupitati – što nam je Sveti Ivan Pavao II. bez križa? On je jedan obični dečko Karol iz Widovica s talentom za glumu i nevini flert. Bez križa njegova statua nema smisla i jednako je vrijedna kao i moja. Što je kip Krešimira Čosića bez lopte? Samo pružene i prazne ruke u potrazi za smislom, možda zagrljajem anonimne žene. Što će biti kip Jana Železnog bez koplja ili Sandre Perković bez diska? Ništa, baš kao i ono u što će se pretvoriti budućnost u rukama ovih luđaka kojima je kompas svijeta u rukama.

Ne previše riječi o tome zbog čega politika useljavanja imigranata u EU pod svaku cijenu

Zašto ponavljati da su ljevičari najveći rasisti koji postoje na kugli zemaljskoj kad to svi znamo? E pa zato jer mi je to poseban gušt. Naime, ljevičari svih naroda i narodnosti su, uz to što su i rasisti (mobiliziraju etničke grupe), i mahom najveći neradnici. Oni svode svoje živote na aktivizam, na to ih potiču njihovi nadređeni. Uzmimo primjer našeg Filozofskog fakulteta. Paradigma studiranja na tom fakultetu se apsolutno izmijenila kroz protekla desetljeća; od izvrsnih studenata koji su fakultete završavili u roku, što je posljedica poštivanja rokova i strasti za nadograđivanjem do hrpe kvazirevolucionarnih probisvjeta koji odugovlače studiranje na teret poreznih obveznika, a na što dobivaju vjetar u leđa od profesorske vrhuške koja sebe prepoznaje u njima. Prvi su budili nacionalnu svijest, proglašavani narodnim neprijateljima, zatvarani u hladne ćelije, dok ovi danas preko facebooka pozivaju na lomljenje nogu, pa se posiplju pepelom. I tu postoji ogromna razlika između tkz. liberala i konzervativaca. Potonji su društveni introvert iz razloga što su okrenuti obiteljima kojeg svetošću stavljaju na najviše mjesto pijedestala civilizacijskih normi. Nebitno,i oni koji ih imaju i oni koji ih nemaju. Konzervativcima je to main goal in life. Tkz. liberalima je jedini modus operandi sabotaža postojećih društvenih konstrukcija, s posebnim fetišem na ono što nije oprečno Crkvenom nauku ili šarafe vuče iz kršćanske tradicije. Istovremeno, sabotiranjem postojećeg ne nude ništa za zamjenu, ništa konstruktivno.

Zašto je njih više u civilnom radu? Zbog toga što sve ovo navedeno, odnosno obitelj, traži kud i kamo veću odgovornost, a njihovu fazu većina ljudi prerasta još u srednjoj školi – trošenje nezarađenog/roditeljskog novca ili u njihovom primjeru, dolaskom do novca kroz razne subvencionirane projekte i lijeve aktivističke udruge građana ili građanske inicijative.

Svako vrijeme nosi svoje. Meni osobno za vrijeme studiranja, iako mi je nuđeno da sudjelujem na otvorenim plenumima FFZG-a, nije padalo na pamet da se bavim ičim revolucionarnim nego li učenjem, izlaskom vanka svaki drugi vikend i eventualno otići na kakvu kulturnu manifestaciju ili utakmicu.

Fiksacija ovog mog teksta nije neka moja puka konstatacija, ‘osobno iskustvo’ već i dobro provjerena empirija koji ću pokušati objasniti, pa kom se svidjelo, a kome ne.

Gdje? Zadnji primjer su izbori za američkog predsjednika.

Zašto? Naime, sjećate se, vi koji ste pomno iz sata u sat pratili izbore, da je do kraj prosječnog radnog vremena, Hillary Clinton uvjerljivo vodila u elektorima. No, nakon 16 sati klackalica se nagnula na stranu Donalda Trumpa.

Zaključak, konzervativci, mahom Republikanci, su ljudi koji rade i izlaze na birališta nakon završetka radnog dana.

Što imamo u Europi? Imamo eklatantan primjer simbioze ljevičara i imigranata, odnosno točnije, politiku useljavanja. Zašto ‘točnije’? Zato jer su imigranti također mahom neradnici kao i ljevičari. Naime, ljevičari svim silama žele napučiti europski kontinent imigrantima iz tri razloga:

1.) da bi imigranti radili poslove koje bi trebali raditi ljevičari, pa bi time ljevičari mogli i dalje džabalebariti,

2.) da bi imigranti svojim (ne)kulturnim navikama, religijskom pripadnošću i praksom, opravdali politički koncept multikulturalnosti kojim bi pomeli s europskog religijskog podija, kako-tako, dominantno kršćanstvo i,

3.) slobodno možeš obrnuti 1.) i 2.)

U skladu s navedenim treba podsjetiti na dobru staru protestantsku radnu etiku. Ta etika se nije razvijala u nekom multikulturalnom društvu, nego je povijesno nasljeđe višestoljetnih kršćanskih društvenih navika i proizvodnih koncepata. Dakle, kršćani izvrsnici su kao cilj imali radnu mobiliziranost, ali i mobilizaciju još kršćana. Taj koncept se nikako ne sviđa ljevičarima jer je radno uključiv i odnosi se na njih same. Tako oni, bez imalo humanističke skrupule, za svoj komformitet spremno zastupaju uvođenje trećesvjetskih robova. A uz to, isplati im se što ubijaju dvije muhe jednim udarcem – mogućnost dobivanja žuljeva i imaju topovsko meso u borbi protiv kršćanstva. Kao šlag na kraju, oni zauzimaju i pravednički položaj s kojeg se predstavljaju kao ‘borci za mogućnost uspjeha’ i vladaju širokom rukom, a ovi orijentalni nesretnici bi im trebali biti glasačka mašinerija za održavanje na muktaroškoj poziciji vlasti. No, bumerang se vraća još jače nego li je od vas otišao. To je opće pravilo, a potvrdilo se – nastradao je multikulturalni ‘božićni’ sajam u liberalnom Berlinu, prije godinu dana liberalna publika konzervativnog benda u Bataclanu. A bit će toga i još…

Tolerancija im nije jača strana (a pozivaju se na istu)!

Zanimljivo i svježe. Stupanj ljevičarske tolerancije is leveled up. Jučer je osnovana reciklaža starih neplemenitih kovina u novu srpočekićarsku stranku pod imenom ‘Nova ljevica – neki socijalistički dodatak’. Na osnivačkoj skupštini, uz nova lica kao što je ono Urše Raukar, Zorana Pusića i Vjerana Zuppe,  kao članica i u ulozi moderatorice se pojavila Rada Borić, stalna komentatorica peteročlane (uglavnom) emisije ‘Peti dan’. U publici su bile prisutne sestre Trbović, od kojih je ona poznatija, Danijela, stalna voditeljica emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska’. Dakle, jedna stalna, a druga honorarna zaposlenica HRT-a.

Zanimljivo sad stiže. Naime, u tijeku je napad na drugih dvoje zaposlenika te iste javne medijske kuće za održavanje koje platiša rtv pristojbe mjesečno odvoji 80-ak kuna. To su Karolina Vidović Krišto i nekidan spomenuti Tihomir Dujmović. Zašto ih se napada? Zato jer Karolina Vidović Krišto nije Rada Borić, a Tihomir Dujmović je još manje Danijela Trbović. Dakle, nisu ljevičari u svom najnotornijem obliku. Sindrom ljevice se manifestira minimumom tolerancije na drugačije mišljenje, a širi se već pogledom.

Lijeva javnost napada potonji dvojac za pristranost, da agitiraju za svoju stranu, odnosno da lažima zaatrašuju majke koje se odlučuju na abortus (bilo istinož ili laži – dijete se treba spasiti od medicinski potpomognutog smaknuća). S druge strane, Danijela Trbović, u svoj bivšoj emisiji ‘Osmi kat’, Republiku Hrvatsku otvoreno optužuje da je ustaška (suspenzije nema, ali za Karolinu Vidović Krišto zbog razotkrivanje pedofilskog Kinsey-evog instituta ima), a Rada se Borić naslikava u partizanskoj kapi i otvoreno u emisiji ‘Peti dan’ govori da je ljevičarka. Njena ‘lijepa kapa, mira i demokracije’ govori o kakvoj se ljevici tu radi.

Dakle, zaključno, naši ljevičari bi ono s čime se ne slažu eliminirali, maknuli, zatrli, gurnuli u tržišnu fojbu, dok ne vide apsolutno balvan u svom oku. Nikada se ta ljevica nije uzjogunila na izbor gostiju Aleksandra Stankovića od kojih 50-ak emisija godišnje, ljevičara bude 67, ili možda na izbor gostiju Domagoja Novokmeta kad izabere sebi trojicu ili četvoricu sličnomišljenika pa se upuste u ugodno ćaskanje ljevičarsko o nekoj temi o kojoj svi četvero ili petero imaju identično mišljenje, pa čak i bez mogućnosti varijacije na temu. Kao da slušate Hitrecov ‘Eko-eko’ pa tako pet puta. To je ta ljevičarska tolerancija, ‘lijepa tolerancija, mira i demokracije koju s ponosom treba istaknuti’. Zamislite samo da su Tihomir Dujmović ili Karolina Vidović Krišto bili na osnivačkoj skupštini nekoj novoj novorecikliranoj ‘Novoj desnici – neki socijalistički dodatak’ koji su redom osnovali Mladen Schwartz, Ana Lučić (moderatorica), Dražen Keleminec, Ante Prkačin i Josip Miljak? Istu sekundu bi o tome izvijestio Le Monde, The Guardian (Srećko naš Horvat), a Ephraim Zurrof, Vili Matula i Urška Raukar bi dignuli šator pred Prisavljem. Vjerujte mi, vidio, izišla karta.

‘Ljubav’ vs. ljubav (ili o cajkama)

Glazba nije ono samo što je zapisano u kajdanci. Ona je stil života; određuje stil življenja i životnih navika, određuje lokacije prema/po kojima se krećemo, s kojim ljudima se družimo, koje prehrambene navike upražnjujemo, određuje stil odijevanja, pa čak i operacijske zahvate, s kime završavaš u krevetu pijanu noć. Marilyn Manson je izvadio rebra da si može popuštiti penis (navodno), Maja Šuput i Cher su se napunile botoxom do tolike neprepoznatljivosti da su poželjni novi osobni dokumenti. Veličina sisa postaju obrnuto proporcionalne s veličinom mozga – što manji mozak, veće sise.

Cajke (ili ono što Rambo Amadeus zove furbofolkom), kao eufemizam za popularan glazbeni šund, lapurlatističko govno za koje bi najprigodnije bilo reproducirati u recycle bin playeru, ipak su u tome najekstremnije. Oni zahvaćaju najmlađe jer po svojoj akademskoj ponudi i nisu baš nekakav izričajni barok, već umjetnički minimalizam pa i manje do toga. Djeca, nesklona kritičkom razmišljanju, bez imalo istraživačkog duha, s hormonima koji u njima divljaju i kipe kroz vrške spolnih organa, idealno su tijesto za mijesiti i gutaju samo onaj glazbeni fast food koji im se nudi na svakom okrajku ulice. I to je prirodno. Djeca upijaju svijet oko sebe, i za taj se svijet treba boriti jer su mladi, no, ono što je i svijet. Iscrpan posao je dijete suprostavljati svijetu koji u njega svakodnevno probija kao srpanjsko sunce. Neprirodno je u svemu tome, što kroz ideje nametnute kroz cajke u tim mladima eliminiraju ambicije, određuje im životni put i društveni status, onemogućava im iskorištavanje svojih potencijala i štošta drugo loše, što rezultira teškim traumama.

Ono najpogubnije je što ta djeca više ne poimaju što je ljubav, jer ideja industrija cajki je ništa nego li rigidni konzumerizam koji izbija svaku kunu iz džepa slušača na kojoj god se on nalazio, ali i uvelike prazni džepove skrbnika žrtava cajki.

Samo usporedite glazbeno reklamiranje ljubavi prije nekakavih 20-ak godina, a da ne spominjem i ranije razdoblje, i ovo sad gdje je cajka za sobom od ljubavi napravila spaljenu zemlju. Kad mi netko spomene ljubav, u meni se trenutno upali miks Maršanovog ‘Prozora prema zalazu, ‘Gdje je ljubav?’ Parnog Valjka i Oliverove ‘Što to bješe ljubav?’. One potiču u nama ono najkreposnije, ono nešto Exuperry-evo ‘bitno je oku nevidljivo’, i najkrvavije se suprotsavlja modernim pošastima koje nam nameću cajke. Usporedite te pjesme od kojih jedna priziva ljubav kroz ‘sonate, Chopina i južne vjetrove’ i pjesme kao što su ‘Svatovska’ Maje Šuput gdje se od kuma eksplicite traži da ‘vadi keš’, pa ‘Šampanjac’ Mile Kitića koja od slušačice traži da kupi šampanjac ako želi doživjeti romansu ‘njeno malo, glatko, crno koleno, pusti srećo, samo sam muškarac, vuče me, prokleto’ ili, pak, najpedofilskija pjesma na tržištu kao što je Jolina ‘ja ti mogu biti tata!’ kojom čovjek u krizi srednjih godina na romansu nagovara srednjoškolku.

Zaključno. S jedne strane imamo definiciju ljubavi per se, ljubav u svom rudimentnom opisu, ljubav za kojom se pati i ljubav koja se nesebično dijeli, dok s druge strane imamo shopping pomamu za alkoholom, atraktivnim i provokativnim izgledom pred pedofilnim predatorima svih generacija; zalizani 60-godišnjak s djevojkom od 30, 40-godišnjak sa srednjoškolkom, a 30-godišnjak se rado pojavi na čajanci kao ‘zabavljač’. Cajke treba zabraniti jer su inkriminirajuće, jeftine, zatupljujuće, koštaju, i od vaše djece rade idiote.

Jedina gora stvar, roditelji moji dragi, od cajki može biti alternativna glazba, pa budite itekako zabrinuti kad vam dijete odoli tsunamiju cajki, ali pritom ne slušaju normalnu glazbu, već kapituliraju pred Hladnim Pivom, T.B.F.-om, S.A.R.S.-om, Dubiozom Kolektiv, Elementalom, Let3-ijem, Lollobrigidom, Urbanom ili nekim devetim ‘naprednjakom’. Dok cajke stvaraju idiote, alternativa stvara pokvarene idiote. A ljubavi? Nje ni na vidiku. Ma niti na dnu te proklete boce.

‘Lađe koje odlaze,
odnose toplo ljeto s našeg otoka,
odnose zadnje nade, tebe nema tu,
a kiše dolaze.

Prozor prema zalazu,
u mislima tvoj lik, sonate i Chopin,
a vjetrove s juga sjetno pričaju
o jednoj ljubavi što umire

Dok plaču krošnje starih borova
zovem te krikom, gubim glas,
sa druge strane našeg prozora,
rađa se novo svitanje,
a nema nas…’

Je li državni tajnik MZOS-a pretjerao? I jest i nije!

Državni tajnik u ministarstvu obrazovanja doc. dr. sc. Matko Glunčić dao je ‘nevjerojatno’ (op.a. navodnici moji) opravdanje: ‘U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine.’

Dobro, dok nisam pročitao kompletan članak mislio sam da je izjava puno nespretnija nego jest, jer sam uzimao zdravo za gotovo da je na dan testiranja u Hrvatskoj ista praksa kao i u ostatku Europe, odnosno da se učenici svih intelektualnih sposobnosti testiraju. Ali nije, bolji smo! Ako je vjerovati državnom tajniku, Europa primjenjuje jednu pomalo čudnu praksu. Europa, dakle, izostavlja nepopularne prilikom provođenja testa i, naravno, rezultati tako bivaju ‘višima’ nego li jesu. To je, po meni, nepošteno jer bi ipak svi trebali biti zahvaćeni testiranjem po prilagođenim uvjetima, ali ipak da ih se uzme kao ravnopravne u obzir u konačnom zaključku. Normalno je razmišljati da kako se provodi u Hrvatskoj da se tako provodi i svugdje u svijetu jer su učenici po svojim pravima svi isti, bili oni ‘manjinski’ ili oni s posebnim potrebama. Neka se u tom slučaju uspoređuju aritmetičke sredine.

Drugo, nisam niti ću biti politički korektan. Naime, na ukupan rezultat doista utječu djeca s posebnim potrebama spuštajući ga na jednu nižu razinu. Da je državni ministar rekao, misleći na manjine, na romsku djecu koja su nižeg obrazovanja, onda bi to stajalo, ali nije. Rekao je za kompletnu ‘manjinsku’ djecu što je pomalo nespretno.

Bez ikakvih emocija mogu reći da, da, ukoliko se testiraju djeca s posebnim potrebama, rezultati će biti definitivno manji od onih da su testirana samo zdrava djeca, a pogotovo ona uspješnija kako se predlaže diljem Europe da se pojave u školi, odnosno da se lošiji učenici ne pojave, na dan testiranja.

Mene brine nešto drugo. Zaurlala je hrvatska ljevica, zgražaju se nad riječima d.t. Matka Glunčića, traže ostavku i ispriku (ispričao se!), ali kako je ljevica poslovično ili kratke pameti ili kratkog pamćenja, još su si jednom uskočili pod nozdrve. Naime, svi se vi sjećate tkz. ‘referenduma o braku’ ili točnije pitanja Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?, kad je lijeva satirička kamarila sinkronizirano obezvrijeđivala sve one koji su bili za opciju ‘ZA’. Iz njih je isijavala sva paleta mržnje, etiketa, laži, podvala, poluistina, kleveta i ostalih ‘tolerantnih’ smicalica u kojima su majstori zanata. Uz sve to, vlast je otvoreno agitirala za opciju ‘PROTIV’, snimajući promo spotove (HNS) zajedno s ‘neutralnim’ GONG-om koji je na teren poslao 15 ‘volontera’ (primaju ti masan novac), dok je građanska inicijativa UIO poslala 638 stvarnih volontera. Danas je ta vlast u opoziciji i nemaju problema s napadanjem njima nenaklonjenih portala, kao i televizijskih emisija (‘Bujica’, ‘Iza zavjese’ i/li ‘Markov trg’). Tada od njih ni glasa – sve je bilo u redu. Od svega toga, najdublje mi se u sjećanje urezala jedna slika karikaturista Siniše Marekovića koja može zaokružiti ovu priču jer obuhvaća i manjinu (hercegovačku – imena završavaju s ‘o’) i djecu/ljude s posebnim potrebama opisujući ih kao one građane koji će zaokružiti opciju ‘ZA’ na referenedumu.

.

(Jedan detalj – ista ova slika s tekstom, parafraziram, da će ova dvojica sutra, dakle, 1. prosinca, 2013., zaokružiti opciju ‘ZA’, maknuta je s profila dotičnog karikaturista, ali će i ova poslužiti – na istu je temu).

Ako je pretjerao gospodin Državni Tajnik, onda je to ništa više nego li kap u odnosu na ocean lijevog znoja koji obiluje planktonom neprimjerenog vrijeđanja po svim osnovama. I tako iz cjelokupnog arsenala lijevih pera, tipkovnica i kistova. Danonoćno! Vidjelo se odmah ispočetka da gospodin Državni Tajnik ne valja, da je trn u oku, jer ga od prvog dana stupanja na funkciju notorni ljevičarski index.hr naziva neznalicom. Valjda je neznalica jer nije znalica političke korektnosti i ljevičarske mitomanije? Ne znam, i sâm sam neznalica.

Zašto ja ne mogu biti vegetarijanac? Evo za(š)to!

Neki su se za vegetarijanstvo odlučili pod utjecajem medija, koji, na primjer, obznanjuju da brokula sprječava rak debelog crijeva, a drugi su ga pak prihvatili iz filozofskih i religijskih percepcija. Biti vegetarijancem je danas stanoviti chic i cool. To je priča koja se prodaje na poslovnim večerama kad menu dođe u ruke platiša, to je usporedivo sa seksualnim preferencijama gay osoba pa nam svoje krevetne navike guraju pod nos već pri upoznavanju (po mogućnosti spomenu da su gay između imena i prezimena), to je usporedivo s PTSP pitanjem Đes ti bijo devesprve?! nekog vojnog veterana. Vegetarijanstvo je poput šopinga, koji nije isključiva kupnja nekog artikla već i samo buljenje u isti praznih džepova, puno širi od samog konzumiranja hrane. Ono je modni trik – izvana nevidljiv, ali iznutra nametljiv.

Bit ću si komičan pa ću italično navesti sljedeće: ‘Fenomen pečenog janjeta’ je filozofsko pitanje. Zamislite što bi bilo s janjetom da nije nabijeno na ražanj. Bilo bi osuđeno na doživotno povinutu glavu i blejanje. Odraslo bi u bezličnu i krpeljavu ovcu. Ovako je umrlo za viši ideal. Postiglo je višu svrhu. Gotovo mučenik. A što je herojska ta žrtva postigla? Opće veselje djeci Božjoj. Budimo iskreni, pored 99 ovaca, svi mi pogledamo na 100-to janje. A netom na obližnje raslinje u potrazi za idealnim kolcem. Znao je Krist što traži u prispodobi o stotoj ovci što traži. I tko sam ja tu da se suprotstavljam volji Božjoj? Bogu koji je davno s imperativom prišao Petru: ‘Ustani, Petre, pokolji i jedi!’? Jedan prečesto gladan nitkov s dva para očnjaka.

Dakle, zaključi se promptno – volim meso. Stila radi, malo sam se upustio u ovu metafizičku parodiju gore. No stvari su sasvim jasne i ozbiljne. Mnogi su tu urbani argumenti; od onoga da ljudi nemaju bez veze očnjake u ustima do onih, pa čak i empirijski potkrepljenih, da su djeca vegetarijanci najnerazvijenija u odjeljenju (nedostatak vitamina B-12, željeza..). Rasprava o vegetarijanstvu je postala ulični diskurs. Problem je, uz to, što se mane vegetarijanstva vide ispočetka (glad je prečesto iracionalna) i nuspojave se javljaju nekad i 5 ili 6 godina kasnije. Novovjekovna zelena religija nije nimalo zdrava, jer dodatno narušava već ionako već narušeno psihičko zdravlje. To labilni psihičko zdravlje tjera u svoju terminalnu fazu.

Osobno vegetarijancem ne bih mogao biti iz (minimalno) tri racionalna razloga. Prvi je da volim meso.Prošlu Korizmu ufurao sam se u ulogu vegetarijanca predugih 40 dana. Dobio sam 5 kilograma jer sam nediscipliniranom prehranom mesne proteine zamjenio  hranom punom ugljikohidrata. Drobilo se sve i svašta. Pekare su bile moj novi dom. Mogu reći, u cijeli eksperiment sam se upustio podosta nespreman. Nije da sam baš zalazio u zelene kutke nekog od trgovinskih lanaca. Drugi razlog je što je biološka vrijednost (BV) mesa je neusporedivo veća od povrća ili neke loše supstitucije za meso tipa soja ili gljive. Meso ima BV 90+, a o tome sve ispod mesa može samo sanjati. Treći razlog je što apsolutno nemam vremena za biti vegetarijancem. I tu je cijela poanta tog arhetipskog promašaja.

Naime, čovjek, to očnjakoliko biće, je i kreativan. Kao uostalom i svi predatori (kopna). On protučinjenično razmišlja o mogućim opcijama u budućnosti; kako loviti, kako posložiti strategiju lova, proučava dnevni bioritam plijena; kad pije, kad se hrani i gdje, kad i gdje obavlja nuždu, gdje i kad liježe potomstvo. Uglavnom, ima jasne mape ranjivosti svog toplog obroka. Tako je zabilježeno kroz povijest – Tyranosaurus Rex je kreativac, brontosaur nije, sabljasti tigar je kreativac, mamut nije, leopard je kreativac, krava nije.

I sad. Imate tu kravu. Krava nije kreativna životinja, morat ćemo si to ipak priznati. Ona pase travu koja je niskokalorična, i mora provesti cijeli dan na ispaši u borbi s održavanjem svoje tjelesne mase. Toga je ona svjesna. Zna da ne može uloviti ništa osim zalogaja ledine po kojoj ostavlja tragove. Moderne dvonožne krave i volovi nose tapervere pune zelenjave na posao, u kino, na plažu, itd. Dakle, baš kao i one četveronožne krave zalazak sunca dočekuju s neumoljivim forsiranjem žvačnih mišića. Zašto? Jer nemrs nije kompletirana prehrana homo sapiensa. Obradu povrća od organizma ne zahtjeva složene procese razlaganja na aminokiseline, stoga osjećaj sitosti (hormon kolecistokinin) ne traje neke zavidno vrijeme.  Moderni homo sapiens od hranjenja ne pravi hobi; on ima druge hobije, on radi, on proizvodi. Moderan način života traži njegov visok stupanj radne produkcije jer eksploatatori brinu o svojoj tvrtci i radnik koji od svog osmosatnog vremena napravi samo još jednu dnevnu epizodu hranjenja brzo ulazi u područje tehnološkog viška.

Davni pračovjek je bio vegetarijancem, skupljao je bobice nadomak ruku. No, razvitak mozga omugućavao mu je osmišljavanje, apstraktno razmišljanje. Analogno tome, civilizacija je nastala promjenom prehrambenih navika. Skupljači bobica nisu razvili kamene hramove i razvili sofisticirana pisma, već žive po prašumama. Dan danas! U staroj Indiji, meso su jele više kaste, dok su Parije, perači podovi i Oni koje se ne smije dirati najmizernija kasta. Da je čovjek ostao vegetarijanac, njegova moždana kora bi bila kud i kamo ravnija ploča s pokojom brazdom urezanom jedino za prehranjivanje i bili bismo toliko toga dužni povijesti. Ne treba uzimati vegetarijanske strawmane u obzir, pa propagirati neke vegetarijanske genije svoga vremena (Pitagora) jer oni nisu utjecali na razvitak svojega mozga, već tisuće godina njegovih mesoždernih predaka, odnosno svejeda.

Kad uzmemo te činjenice u obzir vegetarijanci su tu u svojevrsnoj lose-lose poziciji:
a) priznat će da nije prirodno za čovjeka, zbog njegovih životnih navika, da bude vegetarijancem i,
b) morat će nekako uvjeriti nevegetarijance da su kreativniji od krave.

Stoga, jedi meso, budi kreativan. Ne budi krava! Uradi nešto.

Bojan

Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan.

Ja ne znam, sve najbolje o mrtvima ( ili ‘pošpricanima’ kako ih naslovdžija posprdno naziva misleći na prorešetane mitraljezom), ali zašto se ovoliko idealizira pokojnog Sinišu Glavaševića? Da li mi znamo dovoljno o njemu? Kad mene netko pita da li je netko hrvatski domoljub, odgovorim mu da treba vidjeti kako je odgojio djecu. Ako ne domoljub, barem da je nekakav rodoljub, pošto rodoljublje po svojoj definiciji obuhvaća i odnos prema ocu ili majci, sestri, bratu, sinu, kćeri.
Da je, primjerice, Siniša Glavašević bio hrvatski domoljub, a njegova ga je žena, iako Srpkinja, kao takvog voljela, onda bi ta žena, iz ljubavi prema mužu-mučeniku, svog sina odgojila u najmanju ruku u nekog soft-domoljuba.
Zašto to nije tako odgovora mogu biti tri; ili da on nije bio neki pretjerani domoljub, ili da ga žena nije voljela pa ga je odgojila po svome, ili je jednostavno loša majka pa ga je odgojila ulica na kojoj je susretao razne jugonostalgičarske aktiviste ili pupovce. Sin je konačno odrasao. Nazvaše ga roditelji Bojan. Bojan Glavašević se skromno razvilo u ono najniže seksualnom prehrambenom lancu, u sramežljivu hrpicu estrogensko-ideoloških minijatura sazdanih u 175 cm tjelešca SDP-ovog beta-mužjaka. Mužjaka bez ženke, ali ne nužno zato s izgrađenom podsvjesnom averzijom za raspre o pravima spolnih organa i njihovih parking mjesta. Mnogi izbjegavaju te priče, povuku se u šumu, okreću priču na atmosferske prilike, zarede se, ili nešto četvrto. Možda odu u neku plaćeničku bojnu, ali pro bono.
I sad, ako ne definiramo što je bio pokojni Siniša, da li je bio samo lokal-patriot, a to je u predratnom Vukovaru sasvim lako moglo značiti da je (se pisao kao) Jugoslaven ili mentalni Jugoslaven, ili je Siniša stvarno bio integralni hrvatski domoljub, ne možemo se pozivati na priče ‘bio jednom mali sin velikog oca’.
Dok to ne definiramo, zakrvljenih očiju prozivati njegovog sina-psihipata zbog čijeg bi se ponašanja, tobože, pokojni Siniša okretao u grobu, je upravo korištenje pokojnika da bi se popljucalo živućeg. Promašena je to priča. Nek počiva u miru onaj tko treba.
Možda bi svaki onaj novinar ili bilo tko od nas koji koristi sintagmu ‘otac bi mu se okretao u grobu’ posuo pepelom da je, ipak na sreću, pokojni Siniša ostao živ. Možda bi on bio ponosan na sina kao ovakvog. Možda bi Bojan bio preslika živog oca. Možda je Bojan upravo ono što Siniša nije stigao biti. Sve to ostaje enigmom, dok je neizbljediva javna slika onu koju Bojan svakodnevno nijansira – slika kulturološke borbe protiv tradicionalnog fenotipa hrvatskog naroda, kulturološki marksizam kojeg provodi kroz aktivističko-političke šalabahtere LGBTQ agende, kao i što svako malo podsjeća
Dakle, ne treba u priču uvlačiti pokojnog Sinišu da bi rekli istinu (o) njegovom sinu.
Činjenica jest da je Bojan Glavašević, zbog svojih partikularnih interesa, profitirao od očevog trupla, od očeve žrtve, od očevog simbola. I u toj monstruozno-psihopatskoj gladi za profitom, on je svojeg oca pomeo s nacionalnog pijedestala oko čijeg herojstva je postojao plebiscitarni nacionalni konsenzus. Evo, u meni prvom je vlakno sumnje.
To bi rijetko koji sin napravio. Bojan jest. Laj jest. Kyle Reno jest. Dušan Silni skoro.