Ne previše riječi o tome zbog čega politika useljavanja imigranata u EU pod svaku cijenu

Zašto ponavljati da su ljevičari najveći rasisti koji postoje na kugli zemaljskoj kad to svi znamo? E pa zato jer mi je to poseban gušt. Naime, ljevičari svih naroda i narodnosti su, uz to što su i rasisti (mobiliziraju etničke grupe), i mahom najveći neradnici. Oni svode svoje živote na aktivizam, na to ih potiču njihovi nadređeni. Uzmimo primjer našeg Filozofskog fakulteta. Paradigma studiranja na tom fakultetu se apsolutno izmijenila kroz protekla desetljeća; od izvrsnih studenata koji su fakultete završavili u roku, što je posljedica poštivanja rokova i strasti za nadograđivanjem do hrpe kvazirevolucionarnih probisvjeta koji odugovlače studiranje na teret poreznih obveznika, a na što dobivaju vjetar u leđa od profesorske vrhuške koja sebe prepoznaje u njima. Prvi su budili nacionalnu svijest, proglašavani narodnim neprijateljima, zatvarani u hladne ćelije, dok ovi danas preko facebooka pozivaju na lomljenje nogu, pa se posiplju pepelom. I tu postoji ogromna razlika između tkz. liberala i konzervativaca. Potonji su društveni introvert iz razloga što su okrenuti obiteljima kojeg svetošću stavljaju na najviše mjesto pijedestala civilizacijskih normi. Nebitno,i oni koji ih imaju i oni koji ih nemaju. Konzervativcima je to main goal in life. Tkz. liberalima je jedini modus operandi sabotaža postojećih društvenih konstrukcija, s posebnim fetišem na ono što nije oprečno Crkvenom nauku ili šarafe vuče iz kršćanske tradicije. Istovremeno, sabotiranjem postojećeg ne nude ništa za zamjenu, ništa konstruktivno.

Zašto je njih više u civilnom radu? Zbog toga što sve ovo navedeno, odnosno obitelj, traži kud i kamo veću odgovornost, a njihovu fazu većina ljudi prerasta još u srednjoj školi – trošenje nezarađenog/roditeljskog novca ili u njihovom primjeru, dolaskom do novca kroz razne subvencionirane projekte i lijeve aktivističke udruge građana ili građanske inicijative.

Svako vrijeme nosi svoje. Meni osobno za vrijeme studiranja, iako mi je nuđeno da sudjelujem na otvorenim plenumima FFZG-a, nije padalo na pamet da se bavim ičim revolucionarnim nego li učenjem, izlaskom vanka svaki drugi vikend i eventualno otići na kakvu kulturnu manifestaciju ili utakmicu.

Fiksacija ovog mog teksta nije neka moja puka konstatacija, ‘osobno iskustvo’ već i dobro provjerena empirija koji ću pokušati objasniti, pa kom se svidjelo, a kome ne.

Gdje? Zadnji primjer su izbori za američkog predsjednika.

Zašto? Naime, sjećate se, vi koji ste pomno iz sata u sat pratili izbore, da je do kraj prosječnog radnog vremena, Hillary Clinton uvjerljivo vodila u elektorima. No, nakon 16 sati klackalica se nagnula na stranu Donalda Trumpa.

Zaključak, konzervativci, mahom Republikanci, su ljudi koji rade i izlaze na birališta nakon završetka radnog dana.

Što imamo u Europi? Imamo eklatantan primjer simbioze ljevičara i imigranata, odnosno točnije, politike useljavanja? Zašto ‘točnije’? Zato jer su imigranti također mahom neradnici kao i ljevičari. Naime, ljevičari svim silama žele napučiti europski kontinent imigrantima iz tri razloga:

1.) da bi imigranti radili poslove koje bi trebali raditi ljevičari, pa bi time ljevičari mogli i dalje džabalebariti,

2.) da bi imigranti svojim (ne)kulturnim navikama, religijskom pripadnošću i praksom, opravdali politički koncept multikulturalnosti kojim bi pomeli s europskog religijskog podija, kako-tako, dominantno kršćanstvo i,

3.) slobodno možeš obrnuti 1.) i 2.)

U skladu s navedenim treba podsjetiti na dobru staru protestantsku radnu etiku. Ta etika se nije razvijala u nekom multikulturalnom društvu, nego je povijesno nasljeđe višestoljetnih kršćanskih društvenih navika i proizvodnih koncepata. Dakle, kršćani izvrsnici su kao cilj imali radnu mobiliziranost još kršćana. Taj koncept se nikako ne sviđa ljevičarima jer je radno uključiv i odnosi se na njih same. Tako oni, bez imalo humanističke skrupule, za svoj komformitet spremno zastupaju uvođenje trećesvjetskih robova. A uz to, isplati im se što ubijaju dvije muhe jednim udarcem – mogućnost dobivanja žuljeva i imaju topovsko meso u borbi protiv kršćanstva. Kao šlag na kraju, oni zauzimaju i pravednički položaj s kojeg se predstavljaju kao ‘borci za mogućnost uspjeha’ i vladaju širokom rukom, a ovi orijentalni nesretnici bi im trebali biti glasačka mašinerija za održavanje na muktaroškoj poziciji vlast. No, bumerang se vraća još jače nego li je od vas otišao. To je opće pravilo, a potvrdilo se – nastradao je multikulturalni ‘božićni’ sajam u liberalnom Berlinu, prije godinu dana liberalna publika konzervativnog benda u Bataclanu. A bit će toga i još…

Tolerancija im nije jača strana (a pozivaju se na istu)!

Zanimljivo i svježe. Stupanj ljevičarske tolerancije is leveled up. Jučer je osnovana reciklaža starih neplemenitih kovina u novu srpočekićarsku stranku pod imenom ‘Nova ljevica – neki socijalistički dodatak’. Na osnivačkoj skupštini, uz nova lica kao što je ono Urše Raukar, Zorana Pusića i Vjerana Zuppe,  kao članica i u ulozi moderatorice se pojavila Rada Borić, stalna komentatorica peteročlane (uglavnom) emisije ‘Peti dan’. U publici su bile prisutne sestre Trbović, od kojih je ona poznatija, Danijela, stalna voditeljica emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska’. Dakle, jedna stalna, a druga honorarna zaposlenica HRT-a.

Zanimljivo sad stiže. Naime, u tijeku je napad na drugih dvoje zaposlenika te iste javne medijske kuće za održavanje koje platiša rtv pristojbe mjesečno odvoji 80-ak kuna. To su Karolina Vidović Krišto i nekidan spomenuti Tihomir Dujmović. Zašto ih se napada? Zato jer Karolina Vidović Krišto nije Rada Borić, a Tihomir Dujmović je još manje Danijela Trbović. Dakle, nisu ljevičari u svom najnotornijem obliku. Sindrom ljevice se manifestira minimumom tolerancije na drugačije mišljenje, a širi se već pogledom.

Lijeva javnost napada potonji dvojac za pristranost, da agitiraju za svoju stranu, odnosno da lažima zaatrašuju majke koje se odlučuju na abortus (bilo istinož ili laži – dijete se treba spasiti od medicinski potpomognutog smaknuća). S druge strane, Danijela Trbović, u svoj bivšoj emisiji ‘Osmi kat’, Republiku Hrvatsku otvoreno optužuje da je ustaška (suspenzije nema, ali za Karolinu Vidović Krišto zbog razotkrivanje pedofilskog Kinsey-evog instituta ima), a Rada se Borić naslikava u partizanskoj kapi i otvoreno u emisiji ‘Peti dan’ govori da je ljevičarka. Njena ‘lijepa kapa, mira i demokracije’ govori o kakvoj se ljevici tu radi.

Dakle, zaključno, naši ljevičari bi ono s čime se ne slažu eliminirali, maknuli, zatrli, gurnuli u tržišnu fojbu, dok ne vide apsolutno balvan u svom oku. Nikada se ta ljevica nije uzjogunila na izbor gostiju Aleksandra Stankovića od kojih 50-ak emisija godišnje, ljevičara bude 67, ili možda na izbor gostiju Domagoja Novokmeta kad izabere sebi trojicu ili četvoricu sličnomišljenika pa se upuste u ugodno ćaskanje ljevičarsko o nekoj temi o kojoj svi četvero ili petero imaju identično mišljenje, pa čak i bez mogućnosti varijacije na temu. Kao da slušate Hitrecov ‘Eko-eko’ pa tako pet puta. To je ta ljevičarska tolerancija, ‘lijepa tolerancija, mira i demokracije koju s ponosom treba istaknuti’. Zamislite samo da su Tihomir Dujmović ili Karolina Vidović Krišto bili na osnivačkoj skupštini nekoj novoj novorecikliranoj ‘Novoj desnici – neki socijalistički dodatak’ koji su redom osnovali Mladen Schwartz, Ana Lučić (moderatorica), Dražen Keleminec, Ante Prkačin i Josip Miljak? Istu sekundu bi o tome izvijestio Le Monde, The Guardian (Srećko naš Horvat), a Ephraim Zurrof, Vili Matula i Urška Raukar bi dignuli šator pred Prisavljem. Vjerujte mi, vidio, izišla karta.radaboric_civilnodrustvo-hr

‘Ljubav’ vs. ljubav (ili o cajkama)

Glazba nije ono samo što je zapisano u kajdanci. Ona je stil života; određuje stil življenja i životnih navika, određuje lokacije prema/po kojima se krećemo, s kojim ljudima se družimo, koje prehrambene navike upražnjujemo, određuje stil odijevanja, pa čak i operacijske zahvate, s kime završavaš u krevetu pijanu noć. Marilyn Manson je izvadio rebra da si može popuštiti penis (navodno), Maja Šuput i Cher su se napunile botoxom do tolike neprepoznatljivosti da su poželjni novi osobni dokumenti. Veličina sisa postaju obrnuto proporcionalne s veličinom mozga – što manji mozak, veće sise.

Cajke (ili ono što Rambo Amadeus zove furbofolkom), kao eufemizam za popularan glazbeni šund, lapurlatističko govno za koje bi najprigodnije bilo reproducirati u recycle bin playeru, ipak su u tome najekstremnije. Oni zahvaćaju najmlađe jer po svojoj akademskoj ponudi i nisu baš nekakav izričajni barok, već umjetnički minimalizam pa i manje do toga. Djeca, nesklona kritičkom razmišljanju, bez imalo istraživačkog duha, s hormonima koji u njima divljaju i kipe kroz vrške spolnih organa, idealno su tijesto za mijesiti i gutaju samo onaj glazbeni fast food koji im se nudi na svakom okrajku ulice. I to je prirodno. Djeca upijaju svijet oko sebe, i za taj se svijet treba boriti jer su mladi, no, ono što je i svijet. Iscrpan posao je dijete suprostavljati svijetu koji u njega svakodnevno probija kao srpanjsko sunce. Neprirodno je u svemu tome, što kroz ideje nametnute kroz cajke u tim mladima eliminiraju ambicije, određuje im životni put i društveni status, onemogućava im iskorištavanje svojih potencijala i štošta drugo loše, što rezultira teškim traumama.

Ono najpogubnije je što ta djeca više ne poimaju što je ljubav, jer ideja industrija cajki je ništa nego li rigidni konzumerizam koji izbija svaku kunu iz džepa slušača na kojoj god se on nalazio, ali i uvelike prazni džepove skrbnika žrtava cajki.

Samo usporedite glazbeno reklamiranje ljubavi prije nekakavih 20-ak godina, a da ne spominjem i ranije razdoblje, i ovo sad gdje je cajka za sobom od ljubavi napravila spaljenu zemlju. Kad mi netko spomene ljubav, u meni se trenutno upali miks Maršanovog ‘Prozora prema zalazu, ‘Gdje je ljubav?’ Parnog Valjka i Oliverove ‘Što to bješe ljubav?’. One potiču u nama ono najkreposnije, ono nešto Exuperry-evo ‘bitno je oku nevidljivo’, i najkrvavije se suprotsavlja modernim pošastima koje nam nameću cajke. Usporedite te pjesme od kojih jedna priziva ljubav kroz ‘sonate, Chopina i južne vjetrove’ i pjesme kao što su ‘Svatovska’ Maje Šuput gdje se od kuma eksplicite traži da ‘vadi keš’, pa ‘Šampanjac’ Mile Kitića koja od slušačice traži da kupi šampanjac ako želi doživjeti romansu ‘njeno malo, glatko, crno koleno, pusti srećo, samo sam muškarac, vuče me, prokleto’ ili, pak, najpedofilskija pjesma na tržištu kao što je Jolina ‘ja ti mogu biti tata!’ kojom čovjek u krizi srednjih godina na romansu nagovara srednjoškolku.

Zaključno. S jedne strane imamo definiciju ljubavi per se, ljubav u svom rudimentnom opisu, ljubav za kojom se pati i ljubav koja se nesebično dijeli, dok s druge strane imamo shopping pomamu za alkoholom, atraktivnim i provokativnim izgledom pred pedofilnim predatorima svih generacija; zalizani 60-godišnjak s djevojkom od 30, 40-godišnjak sa srednjoškolkom, a 30-godišnjak se rado pojavi na čajanci kao ‘zabavljač’. Cajke treba zabraniti jer su inkriminirajuće, jeftine, zatupljujuće, koštaju, i od vaše djece rade idiote.

Jedina gora stvar, roditelji moji dragi, od cajki može biti alternativna glazba, pa budite itekako zabrinuti kad vam dijete odoli tsunamiju cajki, ali pritom ne slušaju normalnu glazbu, već kapituliraju pred Hladnim Pivom, T.B.F.-om, S.A.R.S.-om, Dubiozom Kolektiv, Elementalom, Let3-ijem, Lollobrigidom, Urbanom ili nekim devetim ‘naprednjakom’. Dok cajke stvaraju idiote, alternativa stvara pokvarene idiote. A ljubavi? Nje ni na vidiku. Ma niti na dnu te proklete boce.

‘Lađe koje odlaze,
odnose toplo ljeto s našeg otoka,
odnose zadnje nade, tebe nema tu,
a kiše dolaze.

Prozor prema zalazu,
u mislima tvoj lik, sonate i Chopin,
a vjetrove s juga sjetno pričaju
o jednoj ljubavi što umire

Dok plaču krošnje starih borova
zovem te krikom, gubim glas,
sa druge strane našeg prozora,
rađa se novo svitanje,
a nema nas…’

Je li državni tajnik MZOS-a pretjerao? I jest i nije!

Državni tajnik u ministarstvu obrazovanja doc. dr. sc. Matko Glunčić dao je ‘nevjerojatno’ (op.a. navodnici moji) opravdanje: ‘U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas u statistiku su ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine.’

Dobro, dok nisam pročitao kompletan članak mislio sam da je izjava puno nespretnija nego jest, jer sam uzimao zdravo za gotovo da je na dan testiranja u Hrvatskoj ista praksa kao i u ostatku Europe, odnosno da se učenici svih intelektualnih sposobnosti testiraju. Ali nije, bolji smo! Ako je vjerovati državnom tajniku, Europa primjenjuje jednu pomalo čudnu praksu. Europa, dakle, izostavlja nepopularne prilikom provođenja testa i, naravno, rezultati tako bivaju ‘višima’ nego li jesu. To je, po meni, nepošteno jer bi ipak svi trebali biti zahvaćeni testiranjem po prilagođenim uvjetima, ali ipak da ih se uzme kao ravnopravne u obzir u konačnom zaključku. Normalno je razmišljati da kako se provodi u Hrvatskoj da se tako provodi i svugdje u svijetu jer su učenici po svojim pravima svi isti, bili oni ‘manjinski’ ili oni s posebnim potrebama. Neka se u tom slučaju uspoređuju aritmetičke sredine.

Drugo, nisam niti ću biti politički korektan. Naime, na ukupan rezultat doista utječu djeca s posebnim potrebama spuštajući ga na jednu nižu razinu. Da je državni ministar rekao, misleći na manjine, na romsku djecu koja su nižeg obrazovanja, onda bi to stajalo, ali nije. Rekao je za kompletnu ‘manjinsku’ djecu što je pomalo nespretno.

Bez ikakvih emocija mogu reći da, da, ukoliko se testiraju djeca s posebnim potrebama, rezultati će biti definitivno manji od onih da su testirana samo zdrava djeca, a pogotovo ona uspješnija kako se predlaže diljem Europe da se pojave u školi, odnosno da se lošiji učenici ne pojave, na dan testiranja.

Mene brine nešto drugo. Zaurlala je hrvatska ljevica, zgražaju se nad riječima d.t. Matka Glunčića, traže ostavku i ispriku (ispričao se!), ali kako je ljevica poslovično ili kratke pameti ili kratkog pamćenja, još su si jednom uskočili pod nozdrve. Naime, svi se vi sjećate tkz. ‘referenduma o braku’ ili točnije pitanja Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?, kad je lijeva satirička kamarila sinkronizirano obezvrijeđivala sve one koji su bili za opciju ‘ZA’. Iz njih je isijavala sva paleta mržnje, etiketa, laži, podvala, poluistina, kleveta i ostalih ‘tolerantnih’ smicalica u kojima su majstori zanata. Uz sve to, vlast je otvoreno agitirala za opciju ‘PROTIV’, snimajući promo spotove (HNS) zajedno s ‘neutralnim’ GONG-om koji je na teren poslao 15 ‘volontera’ (primaju ti masan novac), dok je građanska inicijativa UIO poslala 638 stvarnih volontera. Danas je ta vlast u opoziciji i nemaju problema s napadanjem njima nenaklonjenih portala, kao i televizijskih emisija (‘Bujica’, ‘Iza zavjese’ i/li ‘Markov trg’). Tada od njih ni glasa – sve je bilo u redu. Od svega toga, najdublje mi se u sjećanje urezala jedna slika karikaturista Siniše Marekovića koja može zaokružiti ovu priču jer obuhvaća i manjinu (hercegovačku – imena završavaju s ‘o’) i djecu/ljude s posebnim potrebama opisujući ih kao one građane koji će zaokružiti opciju ‘ZA’ na referenedumu.

71774_517521878278878_999748318_n

.

(Jedan detalj – ista ova slika s tekstom, parafraziram, da će ova dvojica sutra, dakle, 1. prosinca, 2013., zaokružiti opciju ‘ZA’, maknuta je s profila dotičnog karikaturista, ali će i ova poslužiti – na istu je temu).

Ako je pretjerao gospodin Državni Tajnik, onda je to ništa više nego li kap u odnosu na ocean lijevog znoja koji obiluje planktonom neprimjerenog vrijeđanja po svim osnovama. I tako iz cjelokupnog arsenala lijevih pera, tipkovnica i kistova. Danonoćno! Vidjelo se odmah ispočetka da gospodin Državni Tajnik ne valja, da je trn u oku, jer ga od prvog dana stupanja na funkciju notorni ljevičarski index.hr naziva neznalicom. Valjda je neznalica jer nije znalica političke korektnosti i ljevičarske mitomanije? Ne znam, i sâm sam neznalica.

Zašto ja ne mogu biti vegetarijanac? Evo za(š)to!

Neki su se za vegetarijanstvo odlučili pod utjecajem medija, koji, na primjer, obznanjuju da brokula sprječava rak debelog crijeva, a drugi su ga pak prihvatili iz filozofskih i religijskih percepcija. Biti vegetarijancem je danas stanoviti chic cool. To je priča koja se prodaje na poslovnim večerama kad menu dođe u ruke platiša, to je usporedivo sa seksualnim preferencijama gay osoba pa nam svoje krevetne navike guraju pod nos već pri upoznavanju (po mogućnosti spomenu da su gay između imena i prezimena), to je usporedivo s PTSP pitanjem Đes ti bijo devesprve?! nekog vojnog veterana. Vegetarijanstvo je poput šopinga, koji nije isključiva kupnja nekog artikla već i samo buljenje u isti praznih džepova, puno širi od samog konzumiranja hrane. Ono je modni trik – izvana nevidljiv, ali iznutra nametljiv.

Bit ću si komičan pa ću italično navesti sljedeće: ‘Fenomen pečenog janjeta’ je filozofsko pitanje. Zamislite što bi bilo s janjetom da nije nabijeno na ražanj. Bilo bi osuđeno na doživotno povinutu glavu i blejanje. Odraslo bi u bezličnu i krpeljavu ovcu. Ovako je umrlo za viši ideal. Postiglo je višu svrhu. Gotovo mučenik. A što je herojska ta žrtva postigla? Opće veselje djeci Božjoj. Budimo iskreni, pored 99 ovaca, svi mi pogledamo na 100-to janje. A netom na obližnje raslinje u potrazi za idealnim kolcem. Znao je Krist što traži u prispodobi o stotoj ovci što traži. I tko sam ja tu da se suprotstavljam volji Božjoj? Bogu koji je davno s imperativom prišao Petru: ‘Ustani, Petre, pokolji i jedi!’? Jedan prečesto gladan nitkov s dva para očnjaka.

Dakle, zaključi se promptno – volim meso. Stila radi, malo sam se upustio u ovu metafizičku parodiju gore. No stvari su sasvim jasne i ozbiljne. Mnogi su tu urbani argumenti; od onoga da ljudi nemaju bez veze očnjake u ustima do onih, pa čak i empirijski potkrepljenih, da su djeca vegetarijanci najnerazvijenija u odjeljenju (nedostatak vitamina B-12, željeza..). Rasprava o vegetarijanstvu je postala ulični diskurs. Problem je, uz to, što se mane vegetarijanstva vide ispočetka (glad je prečesto iracionalna) i nuspojave se javljaju nekad i 5 ili 6 godina kasnije. Novovjekovna zelena religija nije nimalo zdrava, jer dodatno narušava već ionako već narušeno psihičko zdravlje. To labilni psihičko zdravlje tjera u svoju terminalnu fazu.

Osobno vegetarijancem ne bih mogao biti iz (minimalno) tri racionalna razloga. Prvi je da volim meso.Prošlu Korizmu ufurao sam se u ulogu vegetarijanca predugih 40 dana. Dobio sam 5 kilograma jer sam nediscipliniranom prehranom mesne proteine zamjenio  hranom punom ugljikohidrata. Drobilo se sve i svašta. Pekare su bile moj novi dom. Mogu reći, u cijeli eksperiment sam se upustio podosta nespreman. Nije da sam baš zalazio u zelene kutke nekog od trgovinskih lanaca. Drugi razlog je što je biološka vrijednost (BV) mesa je neusporedivo veća od povrća ili neke loše supstitucije za meso tipa soja ili gljive. Meso ima BV 90+, a o tome sve ispod mesa može samo sanjati. Treći razlog je što apsolutno nemam vremena za biti vegetarijancem. I tu je cijela poanta tog arhetipskog promašaja.

Naime, čovjek, to očnjakoliko biće, je i kreativan. Kao uostalom i svi predatori (kopna). On protučinjenično razmišlja o mogućim opcijama u budućnosti; kako loviti, kako posložiti strategiju lova, proučava dnevni bioritam plijena; kad pije, kad se hrani i gdje, kad i gdje obavlja nuždu, gdje i kad liježe potomstvo. Uglavnom, ima jasne mape ranjivosti svog toplog obroka. Tako je zabilježeno kroz povijest – Tyranosaurus Rex je kreativac, brontosaur nije, sabljasti tigar je kreativac, mamut nije, leopard je kreativac, krava nije.

I sad. Imate tu kravu. Krava nije kreativna životinja, morat ćemo si to ipak priznati. Ona pase travu koja je niskokalorična, i mora provesti cijeli dan na ispaši u borbi s održavanjem svoje tjelesne mase. Toga je ona svjesna. Zna da ne može uloviti ništa osim zalogaja ledine po kojoj ostavlja tragove. Moderne dvonožne krave i volovi nose tapervere pune zelenjave na posao, u kino, na plažu, itd. Dakle, baš kao i one četveronožne krave zalazak sunca dočekuju s neumoljivim forsiranjem žvačnih mišića. Zašto? Jer nemrs nije kompletirana prehrana homo sapiensa. Obradu povrća od organizma ne zahtjeva složene procese razlaganja na aminokiseline, stoga osjećaj sitosti (hormon kolecistokinin) ne traje neke zavidno vrijeme.  Moderni homo sapiens od hranjenja ne pravi hobi; on ima druge hobije, on radi, on proizvodi. Moderan način života traži njegov visok stupanj radne produkcije jer eksploatatori brinu o svojoj tvrtci i radnik koji od svog osmosatnog vremena napravi samo još jednu dnevnu epizodu hranjenja brzo ulazi u područje tehnološkog viška.

Davni pračovjek je bio vegetarijancem, skupljao je bobice nadomak ruku. No, razvitak mozga omugućavao mu je osmišljavanje, apstraktno razmišljanje. Analogno tome, civilizacija je nastala promjenom prehrambenih navika. Skupljači bobica nisu razvili kamene hramove i razvili sofisticirana pisma, već žive po prašumama. Dan danas! U staroj Indiji, meso su jele više kaste, dok su Parije, perači podovi i Oni koje se ne smije dirati najmizernija kasta. Da je čovjek ostao vegetarijanac, njegova moždana kora bi bila kud i kamo ravnija ploča s pokojom brazdom urezanom jedino za prehranjivanje i bili bismo toliko toga dužni povijesti. Ne treba uzimati vegetarijanske strawmane u obzir, pa propagirati neke vegetarijanske genije svoga vremena (Pitagora) jer oni nisu utjecali na razvitak svojega mozga, već tisuće godina njegovih mesoždernih predaka, odnosno svejeda.

Kad uzmemo te činjenice u obzir vegetarijanci su tu u svojevrsnoj lose-lose poziciji:
a) priznat će da nije prirodno za čovjeka, zbog njegovih životnih navika, da bude vegetarijancem i,
b) morat će nekako uvjeriti nevegetarijance da su kreativniji od krave.

Stoga, jedi meso, budi kreativan. Ne budi krava! Uradi nešto.

Bojan

bojan-1

Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan.

Ja ne znam, sve najbolje o mrtvima ( ili ‘pošpricanima’ kako ih naslovdžija posprdno naziva misleći na prorešetane mitraljezom), ali zašto se ovoliko idealizira pokojnog Sinišu Glavaševića? Da li mi znamo dovoljno o njemu? Kad mene netko pita da li je netko hrvatski domoljub, odgovorim mu da treba vidjeti kako je odgojio djecu. Ako ne domoljub, barem da je nekakav rodoljub, pošto rodoljublje po svojoj definiciji obuhvaća i odnos prema ocu ili majci, sestri, bratu, sinu, kćeri.
Da je, primjerice, Siniša Glavašević bio hrvatski domoljub, a njegova ga je žena, iako Srpkinja, kao takvog voljela, onda bi ta žena, iz ljubavi prema mužu-mučeniku, svog sina odgojila u najmanju ruku u nekog soft-domoljuba.
Zašto to nije tako odgovora mogu biti tri; ili da on nije bio neki pretjerani domoljub, ili da ga žena nije voljela pa ga je odgojila po svome, ili je jednostavno loša majka pa ga je odgojila ulica na kojoj je susretao razne jugonostalgičarske aktiviste ili pupovce. Sin je konačno odrasao. Nazvaše ga roditelji Bojan. Bojan Glavašević se skromno razvilo u ono najniže seksualnom prehrambenom lancu, u sramežljivu hrpicu estrogensko-ideoloških minijatura sazdanih u 175 cm tjelešca SDP-ovog beta-mužjaka. Mužjaka bez ženke, ali ne nužno zato s izgrađenom podsvjesnom averzijom za raspre o pravima spolnih organa i njihovih parking mjesta. Mnogi izbjegavaju te priče, povuku se u šumu, okreću priču na atmosferske prilike, zarede se, ili nešto četvrto. Možda odu u neku plaćeničku bojnu, ali pro bono.
I sad, ako ne definiramo što je bio pokojni Siniša, da li je bio samo lokal-patriot, a to je u predratnom Vukovaru sasvim lako moglo značiti da je (se pisao kao) Jugoslaven ili mentalni Jugoslaven, ili je Siniša stvarno bio integralni hrvatski domoljub, ne možemo se pozivati na priče ‘bio jednom mali sin velikog oca’.
Dok to ne definiramo, zakrvljenih očiju prozivati njegovog sina-psihipata zbog čijeg bi se ponašanja, tobože, pokojni Siniša okretao u grobu, je upravo korištenje pokojnika da bi se popljucalo živućeg. Promašena je to priča. Nek počiva u miru onaj tko treba.
Možda bi svaki onaj novinar ili bilo tko od nas koji koristi sintagmu ‘otac bi mu se okretao u grobu’ posuo pepelom da je, ipak na sreću, pokojni Siniša ostao živ. Možda bi on bio ponosan na sina kao ovakvog. Možda bi Bojan bio preslika živog oca. Možda je Bojan upravo ono što Siniša nije stigao biti. Sve to ostaje enigmom, dok je neizbljediva javna slika onu koju Bojan svakodnevno nijansira – slika kulturološke borbe protiv tradicionalnog fenotipa hrvatskog naroda, kulturološki marksizam kojeg provodi kroz aktivističko-političke šalabahtere LGBTQ agende, kao i što svako malo podsjeća
Dakle, ne treba u priču uvlačiti pokojnog Sinišu da bi rekli istinu (o) njegovom sinu.
Činjenica jest da je Bojan Glavašević, zbog svojih partikularnih interesa, profitirao od očevog trupla, od očeve žrtve, od očevog simbola. I u toj monstruozno-psihopatskoj gladi za profitom, on je svojeg oca pomeo s nacionalnog pijedestala oko čijeg herojstva je postojao plebiscitarni nacionalni konsenzus. Evo, u meni prvom je vlakno sumnje.
To bi rijetko koji sin napravio. Bojan jest. Laj jest. Kyle Reno jest. Dušan Silni skoro.

‘Fidel Castro is dead!’

fidel-castro-cuba-top-news-in-politics-headline-890x395

Pa kud baš na Pinochetov rođendan?

Znate li koja je stvar najbrutalnija na svijetu? Odmah za početak ću reći, to nije rat, to nije gluten, to nije šećer, to nije Barcelonina tika-taka, to nije novi album Cannibal Corpse-a, niti je to Cain Velasquez. To je – istina. Umro je Fidel Castro. Internetom kruže osvrti o smrti tog, u najmanju ruku, predsjednika Kube, no Fidel Castro je ponajmanje ‘kubanska stvar’. On je nadnacionalna ličnost, on je fenomen, on je pokret, on je brand. Svi ti osvrti su uglavnom izrazi sućuti. Tu se ponajviše našlo one političke korektnosti koja se navodi po onoj ‘o mrtvima sve najbolje’, neki su, pak, iskreno tužni jer su izgubili svoju ideološku nit vodilju, svijet kakav su sanjali njihovi boljševički očevi, dok neki i likuju. Kao primjerice, kubanska zajednica u SAD-u i drugdje u svijetu. No, ako ide ona ‘o mrtvima sve najbolje, onda ću ja ići za onom ‘o živima sve najgore’. Kao geografski Europljanin, i politički europeid (no, ne za ovakvu Europsku Uniju), ipak neću zauzeti mišljenje koje u sućutnici iznio Jean-Claude Juncker Luksemburški, predsjednik Europske komisije koji uz to, redovito voli potegnuti iz boce.

On piše ovako:

 ‘Fidel Castro je bio jedna od povijesnih ličnosti prošlog stoljeća i utjelovljenje kubanske revolucije. Smrću Fidela Castra, svijet je izgubio čovjeka koji je bio heroj za mnoge. On je promijenio tijek njegove zemlje, a njegov utjecaj dosezao daleko izvan iste. Fidel Castro i ostaje jedna od revolucionarnih ličnosti 20. stoljeća. Njegovu ostavštinu će ocjeniiti povijest. Prenosim svoju sućut kubanskom predsjedniku Raúl Castru i njegovoj obitelji i narodu Kube.’

Dakle, ova čestitka ima najmanje dvije nejasnoće. Prva je da je netko izgubio Fidela Castra. Fidel Castro nije bio bjegunac koji se krio od očiju svijeta, a njegov bolnički krevet bio je češće u medijima čak i od onog od Michaela Schumachera. Za svari koje se ne mogu pronaći se kaže da su izgubljene. Dakle, Fidel Castro nije izgubljen – Fidel Castro je jednostavno umro u svojoj 91. Druga je ona zbog koje predsjednik europske komisije pokušava pokojnog Fidela uzdići u visine kojima on ne pripada. Ističe kako je pokojni Castro ‘bio heroj za mnoge’. Istina, bio je heroj za mnoge, baš kao i Tito, baš kao Hitler, baš kao Staljin, Idi Amin ili još pokoji ljudožder. Svaki diktator je imao svoje pristaše i svoje protivnike, s tim da je za potonje bio konačni plan – upokojenje. Ja neću zauzimati nikakav stav o njemu. O njemu će govoriti povijesne činjenice ili kako kaže Juncker da će ga ‘ocijeniti povijest’. Očito je  Juncker upoznat Castrovim životopisom jer i sam Castro koristio te riječi na sudu nakon što su on i šačica mu drugova napali vojarnu. Rekao je: ‘Osudite me. Briga me. Povijest će me odriješiti!’. Osobno smatram da će ga ocijeniti budućnost kad s onih koji su ga smatrali herojem otpadnu hrđavi lanci privrženosti i, gotovo pola stoljeća duge, indoktrinacije Marxom i Engelsom.

S druge stranke, jedna sućutnica odskače po svojem sadržaju od one Trudeau-ove i Putinove koje su na tragu one Junckerove po svojoj sterilnosti, a to je ona novoizabranog američkog predsjednika Donalda J. Trumpa. U njoj Trump je kubanskog predsjednika nazvao ‘brutalnim diktatorom koji je tlačio svoj narod šest desetljeća’, te dodao da ‘iako se tragedije, smrti i bol koje je prouzročio Fidel Castro ne mogu izbrisati, naša će administracija učiniti sve što može kako bi osigurala da kubanski narod konačno započne svoj put prema napretku i slobodi’, a potom i da ‘dok Kuba i dalje ostaje totalitarni otok, nadam se da današnji dan obilježava udaljavanje od horora koji je predugo trajao i približavanje budućnosti u kojoj će divan kubanski narod konačno živjeti u slobodi koju zaslužuje. No živjeti u slobodi koju zaslužuje’. Dakle, Trump nije štedio pokojnika, a u tome se očito vodio za povijesnim činjenicama. A one su sljedeće:

– Fidel Castro je 1959. na Kubi shrvao s vlasti diktatora Fulgencija Batistu (koja ga je, zanimljivo, 4 godina ranije pustio iz zatvora općom amnestijom) nakon što se, poučen u vojnim kampovima meksičke džungle, vratio s centuriom gerilaca. Učio je od Che Guevare,

– odgovoran za egzodus nepodobnih Kubanaca na Floridu i ostatak SAD-a. Među najpoznatijima je, utjelovljenje svih tih Kubanaca i filmski lik, Antonio Toni Montana, kubanski antijunak i pomalo romantični narco-boss mekog srca (nije ubijao djecu) koji je svoj biznis prodaje kokaina proširio cijelim SAD-om. U filmu se u nekom trenutku iznosi i činjenica da je kapital koji je kasnije uložen u Las Vegas, trebao biti uložen u Havanu, no Fidel Castro je to stopirao bojeći se za vlast koja bi bila ugrožena kapitalom. Havana je tako izgubila priliku da sama prehrani cijelu Kubu. Ali eto, Castro je još jednom ‘u ime naroda’ taj isti narod ostavio gladnim,

– Kubom je vladao željeznom rukom, kršio ljudska prava i gušio demokratske pokušaje,

 – nacionalizirao je imovinu stranih kompanija (rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije), što ga je, zajedno sa zemljišnom reformom, dovelo u sukob s Amerikancima 1960. prestali otkupljivati kubanski šećer). Washington je nametnuo trgovinski embargo, koji je na snazi i danas.

Baš suprotno nego kod politički nekorektnog američkog predsjednika, sve te činjenice su nedovoljne da se konstrukcije u nekim glavama  dekonstruiraju i poslože u nešto smisleno. U tome prednjače oni najodgovorniji za ovo društvo, a to su mediji. Ipak su oni sedma sila svijeta. Ali sila, i ništa više od te sile – nečiste. Hrvatski mediji izvještavaju, ali bez nekoga tko će jednostavno stvari posložiti da bi šire mase gledatelja shvatile o kakvoj prirodi vladanja se tu radi. Nije teško zaključiti zašto je to tako. Odgovor je jednostavan. Bilo kakavo negativno informiranje o Fidelu Castru ujedno je ‘povijesno ocjenjivanje’ Josipa Broza Tita. Obznana Titove smrti izazvala suze radosnice i tugu popraćenu socijalističkim suzama. Te suze su se pretvorile u reakciju hrvatske dijaspore diljem svijeta koja je komunističku Jugoslaviju morala napustiti zbog političke nepodobnosti (po nekim procjenama preko 300 tisuća ljudi; M. Veselica) identičnu onoj kubanske dijaspore koja je cijelu noć slavila po ulicama. Da bi se to nekako amortiziralo, hrvatski mediji redom prenose teške suze onih Castrovih pristaša po Kubi, kako bi se stekao dojam kako ga narod obožava i da je ‘svijet izgubio’ prvomučenika revolucije, a, u biti, te pristaše su ništa drugo nego li isprani mozgovi jednaki onima koji su cmizdrili za Titom. Iste suze se cijede niz lice i onom sjevernokorejskom nogometašu koji nariče u Južnoafričkoj Republici dok mu svira himna (Aegukka). No, nije tomu još kraj. U podnevnom dnevniku naši opinion-makeri idu korak dalje. Ne zadovoljavaju se time što su izvijestili iz same Kube koja vrvi njegovim pristašama, baš kao i tigar u cirkusu koji ni ne zna da postoji sloboda, nego idu s izvještvanjem iz Mexico City-a gdje armije komunističkih demonstranata masovno upadaju u stanje dehidracije zbog litara prolivenih suza. Ali, pritom ne izvještavaju da se tu radi o Meksikancima, a ne o Kubancima, pa se stječe dojam da je i tamo (neka druga) kubanska dijaspora koja je privržena pokojnom Castru, a da je ova kubanska dijaspora u SAD-u kontrarevolucionarna, odnosno fašistička ako uzmemo u obzir da su mahom glasovali za Donalda J. Trumpa. (I sam Castro je u svojim počecima bio ljuti nacionalist i anti-imperijalist, a tek kasnije marksist-lenjinist što je, nakon neuspjelog desanta Amerikanaca u Zaljev svinja, obećao ostati do smrti). Uz sve to, udarno javljaju i izražavanje sućuti kubanskom narodu od strane Nicolása Madura, venecuelanskog predsjednika i nasljednika komunističkog luđaka Huga Chaveza koji je narod Venezuele po prehrambenim navikama izjednačio sa svinjama, unatoč tome što Venezuela leži na bazenima nafte. Naprosto, socijalizam, koliko god se borio protiv klasnog društva, novac preraspodjeljuje s vrha piramide prema bazi, s time da oni na dnu baze – kultni radnici, ime naroda – više sliče na papkare nego na homo sapiensa erectusa. To naši mediji prešućuju, a Maduro je samo jedan markantni brkonja koji sliči na nekog bogatog farmera iz neke televisa presenta sapunice s izrazitim darom udjeljivanja sućuti. Naravno, Maduro je u specifičnoj šuškvoj trenerci kakve inače nose južnoamerički komunistički diktatori, a svojstvenija je nogometnim ekipama ranih devedesetih.

Eto, zato ‘sve najgore o živima’ i zato je najbrutalnija stvar na ovom svijetu istina, a pogotovo ako si novinar, a ljevičar. U Hrvatskoj. Jer samo pune informacije vode do istine, koja uvijek negdje između čeka. Naposljetku, sućut se ne daje mrtvima, nego živima, a o njima sve najgore, pa ću i ja dati sućut svima onima koji šute pred istinom: ‘Jebo vas Tito!’

Nazovi govno Bajaderom 99 puta, stoti puta će biti pojedeno!

Kako to prenosi N1, vrli nam je crodemoskop ( promocija-plus.com) istražio biračko tržište i objelodanio rezultate popularnosti, odnosno nepopularnosti određenog političara u svom javnom radu i Tomislava Karamarka, čiji javni rad ne postoji. Dakle, čovjek ne obnaša nijednu stranačku dužnost. Istinabog, ne znam je li Zoran Milanović i dalje tehnički predsjednik SDP-a do izbora obnašatelja novog funkcije te.

Rezultati su sljedeći, kao najpozitivnija osoba navodi se trenutačni premijer i predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković s 24 %(prema 21,9% iz listopada). Dakle, kao ikoni onog dijela HDZ-a koji bi glasovao za stranku da joj je na čelu i Milorad Pupovac, i kao ikona ljevice je, s ministarske fotelje, skinuo Zlatka Hasanbegića, a postavio ljevičarku Ninu Obuljen Koržinek. To je taj listopad u kojem je ljevica nagradila premijera svojim simpatijama. Drugi najpopularniji je ‘Nitko’, dakle, na drugom mjestu nema nikog, a treća je predsjednica države Kolinda (‘Grabar-Kitarović’). Zoran Milanović je na toj ljestvici četvrti. HDZ, u međuvremenu, je kao stranka skočio i vodi nad SDP-om za 6%.

S druge strane, na listi najnepopularnijih je Tomislav Karamarko, a tko bi to bio drugi nego li on. Iz više razloga. Prvo, čovjek je desničar i kao takav nije mogao preživjeti udruženi medijski pothvat (UZP). Drugo, čovjek je antipod sadašnjem predsjedniku HDZ-a. Treće, čovjek previše zna o ‘onima preko’, ali bez stranačke podrške, koja ga je na kraju i stajala političke glave, nije mogao poći u otvoreni rat suprotivo. Drugi na toj ljestvici je Zoran Milanović. Čovjek je meni kao privatna osoba simpa, mogao bih se zapit s njime i dobro zabavit, ali mi je opasan kao politička osoba, sebi i Republici Hrvatskoj. Tako da, nije čudno što je drugi na toj listi. Puno je onih revoltiranih duoparitnom ekselencijom, pa pljuju po jednom i drugom, i Milanović i Karamarku. ZNA SE zašto je tu Karamarko u nepovoljnijem položaju (vidi gore). A treći, kao krema ovog upisa, jer Zlatko Hasanbegović koji čuva treće mjesto najnegativnijih političara.

Poanta ovog upisa je upravo on. Valjda ste već iz upisanog primijetili da su rezultati naruđeni od osobe Andreja Plenkovića. Prvo, HDZ-u potpora raste jer je on na čelu. Drugo, on sam je najpopularnija osoba što čitateljstvom širi jedan pozitivan prizvuk i okular mu je sasvim drugčije naštelan kad ga ljudi budu ponovno gledali u javnosti. Nazovi govno Bajaderom 99 puta, stoti puta će biti pojedeno. Treće, Zlatka Hasanbegovića se mora prikazati kao negativnu osobu, da bi opravdanost postavljanja na čelu ministarstva kulture Nine Obuljen Koržinek bilo lakše amortizirati. Prizvuk je onaj ‘učinio sam ono što je narod htio’, dakle, maknuo omraženog tipa.

Ovo istraživanje je šuplje kao ementaler, ovo istraživanje je prozirno kao feta pršuta iz Konzuma, ovo istraživanje je sramotno kao igra Dinama u skupini H Lige prvaka.

Ukratko, reče Plenković: ‘Crodemoskop – to sam ja!’

Samo 4 od ‘problema’ match-datinga

Da, teško je imati utjecaj na skockanu kućanicu u elitnom kafiću, no, to nije isključivo tako. Ne mora to biti kućanica, bila ona prava kućanica ili ona evalongorijevska Kućanica, može to biti i studentica prava. Može to biti, pak, priprosta švelja ili pomoćna pipničarka u čijim obiteljima je VKV već koljenski prezren i ne događa se tako rado. Bitan je stav. Za početak bitno je reći da sam seksipil varira. Reputacija varira, također. Nekad je ireverzibilan proces – dobar glas kratko traje, ali loš zato znatno duže. Isto tako utisak prvog dojma je gotovo neizbrisiv. Uprskaš li stvar na početku, mogućnost oporavka ti se mjeri u promilima, a pokažeš li se divnim na prvom spoju, sljedećih (barem) pet možeš biti Oscar Pistorius i nećeš se loše provesti. Postoje razne situacije i više takvih stanja. Podijelio sam ih na četiri grupe; miris, glad, mrkino kolo i krugoval smrti. To ne znači da ih nema puno više, ali zadržat ću se na onima koje primijećujem u neposrednoj blizini.

Krenimo:

MIRIS – Dakle, to je onaj muškarac koji plijeni pažnju suprotnog spola svojom aposlutnom nezainteresiranošću za flert, kontrolirano je sređen, po svojoj prilici onako napola. Stava je ‘nije me briga ali svaka dlaka je na svom mjestu’. Naprosto, on se tu slučajno našao, nekako je u prolazu. Njegovi su feromoni neodoljivi, miriše kao najveći buket na svijetu s laganim testosteronskim peludom koji se širi povjetarcem novih početaka. Širi se u ženske nosnice, nastanjuje se u aorti, tik ponad najvećeg srca što kuca. Dominantan je. I to ona želi. Prepustila bi mu i treći kut kuće.

GLAD – Ne, ne radi se o nekom šestom pjevanju Smail-age Čengića niti o članu srpskog May Resulta. Radi se o muškarcu koji već na prvu otkriva svo oružje oko pasa. Oružje snabdjevanja. To je lokalni paun koji pernatom guzicom ide prema naprijed s apsolutnim izostankom tendencije da skupi pernatu lepezu. On ulijeće svakom ženskom krugu, upadi su mu naučeni napamet, često je pun sebe, ističe se. Nije nužno loš, ali ga ne ide. Ukratko, odbija svaku ženku u svojoj vremenskoj zoni. Testisi u mu kao gajde. Submisivan je. I to ona želi. Ali ga istovremeno ne želi, niti ju može, pa i da mu dade šansu preokupirati u tom stupnju da nikad ne pomisli na drugog. On te tu, u prolazu, ali isključivo njenom željom.

Ovo je bio opis dva tipa muškaraca, a bojim se da ne postoji treći, bojim se da ne postoji onaj ‘normalan’. Međutim, kako sam u ljubavi nekompetentan, a opet kipuće vrelo emocija, dajem čitatelju širok prostor da me demantira. Sljedeće je opis dviju sudbi koje mogu snaći naše momke, Mirisa i Glad.

Nije im lako:

MRKINO KOLO – Svi znate što je u žargonu ‘mrka’, right? Dovoljno je reći da mrku nema muškarac. Dobro kotirati u mrkinom kolu je pothvat ravan Hajdukovom preživljavanju u europskim natjecanjima nakon blagdana Velike Gospe. Ono je rodna sekta. Mrkino kolo funkcionira na sljedeći način. Jedna mrka iz mrkinog kola upozna nekog muškarca (može biti Miris ili Glad) baš onu večer kad je ostatak kola ostao doma učiti anatomiju ili građansko procesno pravo. Tip joj se svidi. Vidi ga već na prvu vidi kao oca svoje djece, no prije nego li odluči išta u životu s njime, mora sazvati mrkino kolo već sutra ujutro na kavi. Opisuje ga, pomalo nerealno, mrke saznaju sve o njemu, kreće akcija skupljanja informacija do sljedeće kave. Sljedeća kava je već to popodne. Zasjedanje drugo (2.) odlučuje da Miris može proći, Glad ne može, neovisno što je ova prema Mirisu i Gladi indiferentna, odnosno podjednako zagrijana. Ona hoće njega, no mrkino kolo izriče zadnju. Mrkino kolo je kolektiv, pojedinac u njemu biva mrtav. Dečki moraju biti apsolutno podređeni.

KRUGOVAL SMRTI – Ni kuga na konkvistadorskom brodu niti vijest o Severininoj trudnoći ne širi se brže od krugovala smrti. Krugoval smrti je udruženje više mrkinih kola i sastaje se samo u rijetkim situacijama – onda kad je pojedinac iz pojedinog mrkinog kola ili pojedino mrkino kolo ugroženo ugroženo od pojedinca u ljubavnom pjevu. Ono se spaja još nepoznatim putevima i komunikacijskim kanalima. Ukoliko Glad biva naporan, vijest o gladi se u krugovalima širi brzinom električnog impulsa po cijeloj ženskoj lokalnoj zajednici. Miris se ne širi krugovalom smrti jer svaka pojedina mrka želi Miris držati u tajnosti, za sebe, barem za kratko dok mrkino kolo ne detektira otuđenje. U krugovalu smrti submisivni kotiraju bolje nego li dominantni. Glad je bezopasna i prezrena, Miris je opasan za cijeli intergalaktički sustav mrkinih kola.

Make America Salem again!

the-witch-2-joseph-e-baker-1892-600

Oprosti, Veliki Inkvizitore, nikada više Hillary!

Gledam prvu sezonu serije ‘Salem‘ Adama Simmona i Brannona Brage iz 2014. Serija već na prvu otkriva okrutnost suđenja vješticama (Salem Village witch trials) i navodnim vješticama u tom malom puritanskom selu Massachusettsa krajem 17. stoljeća. Teritorij sjeverne Amerike je sinonim za kolonijalizam, posebice istočna obala gdje se nalazi i sam kolonijalni Salem. Atmosfera blatnjava, naseobine u šumi niču jedna za drugom. Šumovita okolica krije mnoge mračne tajne, ispisuje legende i udomljuje mitska bića. U samom Salemu Puritanci, koji sanjaju Novu Englesku po Božjem zakonu, mrze katolike jednako kao i same vještice. Jedna scena otkriva da je egzorcizam više učinio u razotkrivanju vještica nego li puritanske metode ispitivanja koja su po praznovjerju ekvivalentne vradžbinama samih salemskih vještica. No, obred egzorcizma je ubrzo odbačen kao – katolički – a nastavljaju sa svojim okrutnim Oyer and Terminer suđenjima.

Vještice s druge strane, one istinske koje su svoju dušu prodale Sotoni za mrvicu uspjeha i lažne nade, prilikom uhićenja ili samim optužbi, ali opet nedovoljnih za suđenje, vješanje ili lomaču, okrivljuju mahom nevine seljane Salema, na što Vijeće sela poslušno i brzo reagira nekom od predviđenih drakonskih kazni. Užad i panjevina se ne štedi na radost pothlađenom puku. Pritom, u svom ispitivanju puritansko Vijeće ipak koristi sprave za mučenje Svete Inkvizicije mrske im Katoličke Crkve. Vještice polučuju itekakav uspjeh, polako Salem okreću na svoju stranu, te vješto kriju svoje tragove. U šumi izvode abortuse jer je krv najnevinijih nacijenjenija u Velikom ritualu (8th. november), a nevini prelaze u plinovito ili kruto stanje pred njihovim zadovoljnim očima. U sumrak, u svoje sotonske šsoldateske regrutiraju razočarane u novi poredak, povrijeđene, siromahe, udvocie i usidjelice jer su takvi kadri pristati i na samo služenje Sotoni nego li vjerovati onom bogu kojeg predstavljaju nakaradni puritanski sudci na čelu s Cotton Matherom.

Ukrcajmo se u vremenoplov i dođimo u A.D. 2016. Mjesto radnje, također, SAD. Veliki inkvizitor, Donald J. Trump, stupio je na američko političko tlo. Tlo se lagano trese, sve miriši na tamjan, velika opasnost je u gradu, a trublje anđela Sudnjega dana se uštimavaju, establishment truje bunare, pali tavane sa žitom i siječe za sobom usjeve. Ne piše se dobro vješticama 21. stoljeća – holivudskim vješticama. Baš kao što su vještice Salema zastrašivale narod raznim opačinama koje rade ‘oni drugi’, oni nevini, da bi zaštitile sebe, tako su ovih posljednjih dana holivudske vještice u jednoj identičnoj ofenzivi okaljavanja republikanskog kandidata za predsjednika. Razlog je što je veliki Inkvizitor popularniji nego li Samhain Hillary Clinton, a Ured Svete Inkvizicije (FBI) joj je ušao u krvavi trag koji vodi u veliku šumu grijeha diplomacije. Holivudski vještac Michael Moore, je u službi Velike vještice, Vještice noći, Hillary. Plaši ljude velikim Invizitorom, konstruira priče, boji se za svoj estrogen i masni podbradak, gata iz iznutrica jedan tmuran svijet za čovječanstvo i urla masama na sav glas zlu kob i usud ako Sjedinjenim salemskim državama zavlada Veliki Inkvizitor. Medijske vještice mu u tome pomažu. Mnoge holivudske vještice, u najavljenom bijegu na sjever, u Kanadu, ponavljaju već prožvakane laži o Inkvizitoru; sagradit će zid zato jer, eto, želi (iako zid k Meksiku već postoji), sagradit će Sanctuary Cities-e za pokrštavanje, uvest će vojske egzorcista, a možda i Švicarsku gardu, neće više primati vještice s Istoka u koje su se pouzdavale i koje su im donosile nove mračne spoznaje, a one koje su već ovdje, protjerat će zbog ‘ilegalnosti’, isti skuplja bukovinu za potpalu i grijanje gradskih trgova, svećenici će rijeke blagoslivljati na izvorima!!! Zlu kraja nema! Olivia Wilde, Lena Dunham, America Ferrera, Susan Sarandon, Sarah Silverman, Cher, Miley Cyrus, Katy Perry, Jennifer Lopez i ostale vještice neumorno lete mjesečinom i agitiraju za Samhain. Optužuju nevine, ubijaju stoku i pale bale sijena te viču – ‘On je!’. Ne miruju ni ostali vještci Holywooda. Samuel. L. Jackson, Robert de Niro, Robert Downey Jr., Joe Black, Ben Stiller, Stephen King, Stephen Hawking spaljuju sva izdanja Maleus Maleficaruma Henricusa Kramera i Jakoba Sprengera, tumače geopolitiku i ekonomiju, objašnjavaju puku Inkvizitorove ‘zakulisne igre’, optužuju Vatikan za donacije i velikog Inkvizitora s istoka, Vladimira, vrbuju vještce-izdajnike kao što su Bush Stariji i Arnold Schwartzenegger, ali i Colin Powell. Otpor im, kako-tako, pokušavaju dati Inkvizitorovi časnici Clint Eastwood, Mark Wahlberg, Ice Cube, Chuck Norris  i James Woods.

Prijeki je čas, naša ljubljena Samhain. Veliki Inkvizitor stiže, sve se trese, sve se trese. Vatra u noći je jaka, toplija nego ikad. Novi SAD-a se rađa. SAD bez nas, moje drage sestrice! Neka Salem ustane!