Bojan

bojan-1

Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan, Bojan.

Ja ne znam, sve najbolje o mrtvima ( ili ‘pošpricanima’ kako ih naslovdžija posprdno naziva misleći na prorešetane mitraljezom), ali zašto se ovoliko idealizira pokojnog Sinišu Glavaševića? Da li mi znamo dovoljno o njemu? Kad mene netko pita da li je netko hrvatski domoljub, odgovorim mu da treba vidjeti kako je odgojio djecu. Ako ne domoljub, barem da je nekakav rodoljub, pošto rodoljublje po svojoj definiciji obuhvaća i odnos prema ocu ili majci, sestri, bratu, sinu, kćeri.
Da je, primjerice, Siniša Glavašević bio hrvatski domoljub, a njegova ga je žena, iako Srpkinja, kao takvog voljela, onda bi ta žena, iz ljubavi prema mužu-mučeniku, svog sina odgojila u najmanju ruku u nekog soft-domoljuba.
Zašto to nije tako odgovora mogu biti tri; ili da on nije bio neki pretjerani domoljub, ili da ga žena nije voljela pa ga je odgojila po svome, ili je jednostavno loša majka pa ga je odgojila ulica na kojoj je susretao razne jugonostalgičarske aktiviste ili pupovce. Sin je konačno odrasao. Nazvaše ga roditelji Bojan. Bojan Glavašević se skromno razvilo u ono najniže seksualnom prehrambenom lancu, u sramežljivu hrpicu estrogensko-ideoloških minijatura sazdanih u 175 cm tjelešca SDP-ovog beta-mužjaka. Mužjaka bez ženke, ali ne nužno zato s izgrađenom podsvjesnom averzijom za raspre o pravima spolnih organa i njihovih parking mjesta. Mnogi izbjegavaju te priče, povuku se u šumu, okreću priču na atmosferske prilike, zarede se, ili nešto četvrto. Možda odu u neku plaćeničku bojnu, ali pro bono.
I sad, ako ne definiramo što je bio pokojni Siniša, da li je bio samo lokal-patriot, a to je u predratnom Vukovaru sasvim lako moglo značiti da je (se pisao kao) Jugoslaven ili mentalni Jugoslaven, ili je Siniša stvarno bio integralni hrvatski domoljub, ne možemo se pozivati na priče ‘bio jednom mali sin velikog oca’.
Dok to ne definiramo, zakrvljenih očiju prozivati njegovog sina-psihipata zbog čijeg bi se ponašanja, tobože, pokojni Siniša okretao u grobu, je upravo korištenje pokojnika da bi se popljucalo živućeg. Promašena je to priča. Nek počiva u miru onaj tko treba.
Možda bi svaki onaj novinar ili bilo tko od nas koji koristi sintagmu ‘otac bi mu se okretao u grobu’ posuo pepelom da je, ipak na sreću, pokojni Siniša ostao živ. Možda bi on bio ponosan na sina kao ovakvog. Možda bi Bojan bio preslika živog oca. Možda je Bojan upravo ono što Siniša nije stigao biti. Sve to ostaje enigmom, dok je neizbljediva javna slika onu koju Bojan svakodnevno nijansira – slika kulturološke borbe protiv tradicionalnog fenotipa hrvatskog naroda, kulturološki marksizam kojeg provodi kroz aktivističko-političke šalabahtere LGBTQ agende, kao i što svako malo podsjeća
Dakle, ne treba u priču uvlačiti pokojnog Sinišu da bi rekli istinu (o) njegovom sinu.
Činjenica jest da je Bojan Glavašević, zbog svojih partikularnih interesa, profitirao od očevog trupla, od očeve žrtve, od očevog simbola. I u toj monstruozno-psihopatskoj gladi za profitom, on je svojeg oca pomeo s nacionalnog pijedestala oko čijeg herojstva je postojao plebiscitarni nacionalni konsenzus. Evo, u meni prvom je vlakno sumnje.
To bi rijetko koji sin napravio. Bojan jest. Laj jest. Kyle Reno jest. Dušan Silni skoro.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s