‘Ljubav’ vs. ljubav (ili o cajkama)

Glazba nije ono samo što je zapisano u kajdanci. Ona je stil života; određuje stil življenja i životnih navika, određuje lokacije prema/po kojima se krećemo, s kojim ljudima se družimo, koje prehrambene navike upražnjujemo, određuje stil odijevanja, pa čak i operacijske zahvate, s kime završavaš u krevetu pijanu noć. Marilyn Manson je izvadio rebra da si može popuštiti penis (navodno), Maja Šuput i Cher su se napunile botoxom do tolike neprepoznatljivosti da su poželjni novi osobni dokumenti. Veličina sisa postaju obrnuto proporcionalne s veličinom mozga – što manji mozak, veće sise.

Cajke (ili ono što Rambo Amadeus zove furbofolkom), kao eufemizam za popularan glazbeni šund, lapurlatističko govno za koje bi najprigodnije bilo reproducirati u recycle bin playeru, ipak su u tome najekstremnije. Oni zahvaćaju najmlađe jer po svojoj akademskoj ponudi i nisu baš nekakav izričajni barok, već umjetnički minimalizam pa i manje do toga. Djeca, nesklona kritičkom razmišljanju, bez imalo istraživačkog duha, s hormonima koji u njima divljaju i kipe kroz vrške spolnih organa, idealno su tijesto za mijesiti i gutaju samo onaj glazbeni fast food koji im se nudi na svakom okrajku ulice. I to je prirodno. Djeca upijaju svijet oko sebe, i za taj se svijet treba boriti jer su mladi, no, ono što je i svijet. Iscrpan posao je dijete suprostavljati svijetu koji u njega svakodnevno probija kao srpanjsko sunce. Neprirodno je u svemu tome, što kroz ideje nametnute kroz cajke u tim mladima eliminiraju ambicije, određuje im životni put i društveni status, onemogućava im iskorištavanje svojih potencijala i štošta drugo loše, što rezultira teškim traumama.

Ono najpogubnije je što ta djeca više ne poimaju što je ljubav, jer ideja industrija cajki je ništa nego li rigidni konzumerizam koji izbija svaku kunu iz džepa slušača na kojoj god se on nalazio, ali i uvelike prazni džepove skrbnika žrtava cajki.

Samo usporedite glazbeno reklamiranje ljubavi prije nekakavih 20-ak godina, a da ne spominjem i ranije razdoblje, i ovo sad gdje je cajka za sobom od ljubavi napravila spaljenu zemlju. Kad mi netko spomene ljubav, u meni se trenutno upali miks Maršanovog ‘Prozora prema zalazu, ‘Gdje je ljubav?’ Parnog Valjka i Oliverove ‘Što to bješe ljubav?’. One potiču u nama ono najkreposnije, ono nešto Exuperry-evo ‘bitno je oku nevidljivo’, i najkrvavije se suprotsavlja modernim pošastima koje nam nameću cajke. Usporedite te pjesme od kojih jedna priziva ljubav kroz ‘sonate, Chopina i južne vjetrove’ i pjesme kao što su ‘Svatovska’ Maje Šuput gdje se od kuma eksplicite traži da ‘vadi keš’, pa ‘Šampanjac’ Mile Kitića koja od slušačice traži da kupi šampanjac ako želi doživjeti romansu ‘njeno malo, glatko, crno koleno, pusti srećo, samo sam muškarac, vuče me, prokleto’ ili, pak, najpedofilskija pjesma na tržištu kao što je Jolina ‘ja ti mogu biti tata!’ kojom čovjek u krizi srednjih godina na romansu nagovara srednjoškolku.

Zaključno. S jedne strane imamo definiciju ljubavi per se, ljubav u svom rudimentnom opisu, ljubav za kojom se pati i ljubav koja se nesebično dijeli, dok s druge strane imamo shopping pomamu za alkoholom, atraktivnim i provokativnim izgledom pred pedofilnim predatorima svih generacija; zalizani 60-godišnjak s djevojkom od 30, 40-godišnjak sa srednjoškolkom, a 30-godišnjak se rado pojavi na čajanci kao ‘zabavljač’. Cajke treba zabraniti jer su inkriminirajuće, jeftine, zatupljujuće, koštaju, i od vaše djece rade idiote.

Jedina gora stvar, roditelji moji dragi, od cajki može biti alternativna glazba, pa budite itekako zabrinuti kad vam dijete odoli tsunamiju cajki, ali pritom ne slušaju normalnu glazbu, već kapituliraju pred Hladnim Pivom, T.B.F.-om, S.A.R.S.-om, Dubiozom Kolektiv, Elementalom, Let3-ijem, Lollobrigidom, Urbanom ili nekim devetim ‘naprednjakom’. Dok cajke stvaraju idiote, alternativa stvara pokvarene idiote. A ljubavi? Nje ni na vidiku. Ma niti na dnu te proklete boce.

‘Lađe koje odlaze,
odnose toplo ljeto s našeg otoka,
odnose zadnje nade, tebe nema tu,
a kiše dolaze.

Prozor prema zalazu,
u mislima tvoj lik, sonate i Chopin,
a vjetrove s juga sjetno pričaju
o jednoj ljubavi što umire

Dok plaču krošnje starih borova
zovem te krikom, gubim glas,
sa druge strane našeg prozora,
rađa se novo svitanje,
a nema nas…’

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s