‘Fidel Castro is dead!’

fidel-castro-cuba-top-news-in-politics-headline-890x395

Pa kud baš na Pinochetov rođendan?

Znate li koja je stvar najbrutalnija na svijetu? Odmah za početak ću reći, to nije rat, to nije gluten, to nije šećer, to nije Barcelonina tika-taka, to nije novi album Cannibal Corpse-a, niti je to Cain Velasquez. To je – istina. Umro je Fidel Castro. Internetom kruže osvrti o smrti tog, u najmanju ruku, predsjednika Kube, no Fidel Castro je ponajmanje ‘kubanska stvar’. On je nadnacionalna ličnost, on je fenomen, on je pokret, on je brand. Svi ti osvrti su uglavnom izrazi sućuti. Tu se ponajviše našlo one političke korektnosti koja se navodi po onoj ‘o mrtvima sve najbolje’, neki su, pak, iskreno tužni jer su izgubili svoju ideološku nit vodilju, svijet kakav su sanjali njihovi boljševički očevi, dok neki i likuju. Kao primjerice, kubanska zajednica u SAD-u i drugdje u svijetu. No, ako ide ona ‘o mrtvima sve najbolje, onda ću ja ići za onom ‘o živima sve najgore’. Kao geografski Europljanin, i politički europeid (no, ne za ovakvu Europsku Uniju), ipak neću zauzeti mišljenje koje u sućutnici iznio Jean-Claude Juncker Luksemburški, predsjednik Europske komisije koji uz to, redovito voli potegnuti iz boce.

On piše ovako:

 ‘Fidel Castro je bio jedna od povijesnih ličnosti prošlog stoljeća i utjelovljenje kubanske revolucije. Smrću Fidela Castra, svijet je izgubio čovjeka koji je bio heroj za mnoge. On je promijenio tijek njegove zemlje, a njegov utjecaj dosezao daleko izvan iste. Fidel Castro i ostaje jedna od revolucionarnih ličnosti 20. stoljeća. Njegovu ostavštinu će ocjeniiti povijest. Prenosim svoju sućut kubanskom predsjedniku Raúl Castru i njegovoj obitelji i narodu Kube.’

Dakle, ova čestitka ima najmanje dvije nejasnoće. Prva je da je netko izgubio Fidela Castra. Fidel Castro nije bio bjegunac koji se krio od očiju svijeta, a njegov bolnički krevet bio je češće u medijima čak i od onog od Michaela Schumachera. Za svari koje se ne mogu pronaći se kaže da su izgubljene. Dakle, Fidel Castro nije izgubljen – Fidel Castro je jednostavno umro u svojoj 91. Druga je ona zbog koje predsjednik europske komisije pokušava pokojnog Fidela uzdići u visine kojima on ne pripada. Ističe kako je pokojni Castro ‘bio heroj za mnoge’. Istina, bio je heroj za mnoge, baš kao i Tito, baš kao Hitler, baš kao Staljin, Idi Amin ili još pokoji ljudožder. Svaki diktator je imao svoje pristaše i svoje protivnike, s tim da je za potonje bio konačni plan – upokojenje. Ja neću zauzimati nikakav stav o njemu. O njemu će govoriti povijesne činjenice ili kako kaže Juncker da će ga ‘ocijeniti povijest’. Očito je  Juncker upoznat Castrovim životopisom jer i sam Castro koristio te riječi na sudu nakon što su on i šačica mu drugova napali vojarnu. Rekao je: ‘Osudite me. Briga me. Povijest će me odriješiti!’. Osobno smatram da će ga ocijeniti budućnost kad s onih koji su ga smatrali herojem otpadnu hrđavi lanci privrženosti i, gotovo pola stoljeća duge, indoktrinacije Marxom i Engelsom.

S druge stranke, jedna sućutnica odskače po svojem sadržaju od one Trudeau-ove i Putinove koje su na tragu one Junckerove po svojoj sterilnosti, a to je ona novoizabranog američkog predsjednika Donalda J. Trumpa. U njoj Trump je kubanskog predsjednika nazvao ‘brutalnim diktatorom koji je tlačio svoj narod šest desetljeća’, te dodao da ‘iako se tragedije, smrti i bol koje je prouzročio Fidel Castro ne mogu izbrisati, naša će administracija učiniti sve što može kako bi osigurala da kubanski narod konačno započne svoj put prema napretku i slobodi’, a potom i da ‘dok Kuba i dalje ostaje totalitarni otok, nadam se da današnji dan obilježava udaljavanje od horora koji je predugo trajao i približavanje budućnosti u kojoj će divan kubanski narod konačno živjeti u slobodi koju zaslužuje. No živjeti u slobodi koju zaslužuje’. Dakle, Trump nije štedio pokojnika, a u tome se očito vodio za povijesnim činjenicama. A one su sljedeće:

– Fidel Castro je 1959. na Kubi shrvao s vlasti diktatora Fulgencija Batistu (koja ga je, zanimljivo, 4 godina ranije pustio iz zatvora općom amnestijom) nakon što se, poučen u vojnim kampovima meksičke džungle, vratio s centuriom gerilaca. Učio je od Che Guevare,

– odgovoran za egzodus nepodobnih Kubanaca na Floridu i ostatak SAD-a. Među najpoznatijima je, utjelovljenje svih tih Kubanaca i filmski lik, Antonio Toni Montana, kubanski antijunak i pomalo romantični narco-boss mekog srca (nije ubijao djecu) koji je svoj biznis prodaje kokaina proširio cijelim SAD-om. U filmu se u nekom trenutku iznosi i činjenica da je kapital koji je kasnije uložen u Las Vegas, trebao biti uložen u Havanu, no Fidel Castro je to stopirao bojeći se za vlast koja bi bila ugrožena kapitalom. Havana je tako izgubila priliku da sama prehrani cijelu Kubu. Ali eto, Castro je još jednom ‘u ime naroda’ taj isti narod ostavio gladnim,

– Kubom je vladao željeznom rukom, kršio ljudska prava i gušio demokratske pokušaje,

 – nacionalizirao je imovinu stranih kompanija (rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije), što ga je, zajedno sa zemljišnom reformom, dovelo u sukob s Amerikancima 1960. prestali otkupljivati kubanski šećer). Washington je nametnuo trgovinski embargo, koji je na snazi i danas.

Baš suprotno nego kod politički nekorektnog američkog predsjednika, sve te činjenice su nedovoljne da se konstrukcije u nekim glavama  dekonstruiraju i poslože u nešto smisleno. U tome prednjače oni najodgovorniji za ovo društvo, a to su mediji. Ipak su oni sedma sila svijeta. Ali sila, i ništa više od te sile – nečiste. Hrvatski mediji izvještavaju, ali bez nekoga tko će jednostavno stvari posložiti da bi šire mase gledatelja shvatile o kakvoj prirodi vladanja se tu radi. Nije teško zaključiti zašto je to tako. Odgovor je jednostavan. Bilo kakavo negativno informiranje o Fidelu Castru ujedno je ‘povijesno ocjenjivanje’ Josipa Broza Tita. Obznana Titove smrti izazvala suze radosnice i tugu popraćenu socijalističkim suzama. Te suze su se pretvorile u reakciju hrvatske dijaspore diljem svijeta koja je komunističku Jugoslaviju morala napustiti zbog političke nepodobnosti (po nekim procjenama preko 300 tisuća ljudi; M. Veselica) identičnu onoj kubanske dijaspore koja je cijelu noć slavila po ulicama. Da bi se to nekako amortiziralo, hrvatski mediji redom prenose teške suze onih Castrovih pristaša po Kubi, kako bi se stekao dojam kako ga narod obožava i da je ‘svijet izgubio’ prvomučenika revolucije, a, u biti, te pristaše su ništa drugo nego li isprani mozgovi jednaki onima koji su cmizdrili za Titom. Iste suze se cijede niz lice i onom sjevernokorejskom nogometašu koji nariče u Južnoafričkoj Republici dok mu svira himna (Aegukka). No, nije tomu još kraj. U podnevnom dnevniku naši opinion-makeri idu korak dalje. Ne zadovoljavaju se time što su izvijestili iz same Kube koja vrvi njegovim pristašama, baš kao i tigar u cirkusu koji ni ne zna da postoji sloboda, nego idu s izvještvanjem iz Mexico City-a gdje armije komunističkih demonstranata masovno upadaju u stanje dehidracije zbog litara prolivenih suza. Ali, pritom ne izvještavaju da se tu radi o Meksikancima, a ne o Kubancima, pa se stječe dojam da je i tamo (neka druga) kubanska dijaspora koja je privržena pokojnom Castru, a da je ova kubanska dijaspora u SAD-u kontrarevolucionarna, odnosno fašistička ako uzmemo u obzir da su mahom glasovali za Donalda J. Trumpa. (I sam Castro je u svojim počecima bio ljuti nacionalist i anti-imperijalist, a tek kasnije marksist-lenjinist što je, nakon neuspjelog desanta Amerikanaca u Zaljev svinja, obećao ostati do smrti). Uz sve to, udarno javljaju i izražavanje sućuti kubanskom narodu od strane Nicolása Madura, venecuelanskog predsjednika i nasljednika komunističkog luđaka Huga Chaveza koji je narod Venezuele po prehrambenim navikama izjednačio sa svinjama, unatoč tome što Venezuela leži na bazenima nafte. Naprosto, socijalizam, koliko god se borio protiv klasnog društva, novac preraspodjeljuje s vrha piramide prema bazi, s time da oni na dnu baze – kultni radnici, ime naroda – više sliče na papkare nego na homo sapiensa erectusa. To naši mediji prešućuju, a Maduro je samo jedan markantni brkonja koji sliči na nekog bogatog farmera iz neke televisa presenta sapunice s izrazitim darom udjeljivanja sućuti. Naravno, Maduro je u specifičnoj šuškvoj trenerci kakve inače nose južnoamerički komunistički diktatori, a svojstvenija je nogometnim ekipama ranih devedesetih.

Eto, zato ‘sve najgore o živima’ i zato je najbrutalnija stvar na ovom svijetu istina, a pogotovo ako si novinar, a ljevičar. U Hrvatskoj. Jer samo pune informacije vode do istine, koja uvijek negdje između čeka. Naposljetku, sućut se ne daje mrtvima, nego živima, a o njima sve najgore, pa ću i ja dati sućut svima onima koji šute pred istinom: ‘Jebo vas Tito!’

Advertisements

Nazovi govno Bajaderom 99 puta, stoti puta će biti pojedeno!

Kako to prenosi N1, vrli nam je crodemoskop ( promocija-plus.com) istražio biračko tržište i objelodanio rezultate popularnosti, odnosno nepopularnosti određenog političara u svom javnom radu i Tomislava Karamarka, čiji javni rad ne postoji. Dakle, čovjek ne obnaša nijednu stranačku dužnost. Istinabog, ne znam je li Zoran Milanović i dalje tehnički predsjednik SDP-a do izbora obnašatelja novog funkcije te.

Rezultati su sljedeći, kao najpozitivnija osoba navodi se trenutačni premijer i predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković s 24 %(prema 21,9% iz listopada). Dakle, kao ikoni onog dijela HDZ-a koji bi glasovao za stranku da joj je na čelu i Milorad Pupovac, i kao ikona ljevice je, s ministarske fotelje, skinuo Zlatka Hasanbegića, a postavio ljevičarku Ninu Obuljen Koržinek. To je taj listopad u kojem je ljevica nagradila premijera svojim simpatijama. Drugi najpopularniji je ‘Nitko’, dakle, na drugom mjestu nema nikog, a treća je predsjednica države Kolinda (‘Grabar-Kitarović’). Zoran Milanović je na toj ljestvici četvrti. HDZ, u međuvremenu, je kao stranka skočio i vodi nad SDP-om za 6%.

S druge strane, na listi najnepopularnijih je Tomislav Karamarko, a tko bi to bio drugi nego li on. Iz više razloga. Prvo, čovjek je desničar i kao takav nije mogao preživjeti udruženi medijski pothvat (UZP). Drugo, čovjek je antipod sadašnjem predsjedniku HDZ-a. Treće, čovjek previše zna o ‘onima preko’, ali bez stranačke podrške, koja ga je na kraju i stajala političke glave, nije mogao poći u otvoreni rat suprotivo. Drugi na toj ljestvici je Zoran Milanović. Čovjek je meni kao privatna osoba simpa, mogao bih se zapit s njime i dobro zabavit, ali mi je opasan kao politička osoba, sebi i Republici Hrvatskoj. Tako da, nije čudno što je drugi na toj listi. Puno je onih revoltiranih duoparitnom ekselencijom, pa pljuju po jednom i drugom, i Milanović i Karamarku. ZNA SE zašto je tu Karamarko u nepovoljnijem položaju (vidi gore). A treći, kao krema ovog upisa, jer Zlatko Hasanbegović koji čuva treće mjesto najnegativnijih političara.

Poanta ovog upisa je upravo on. Valjda ste već iz upisanog primijetili da su rezultati naruđeni od osobe Andreja Plenkovića. Prvo, HDZ-u potpora raste jer je on na čelu. Drugo, on sam je najpopularnija osoba što čitateljstvom širi jedan pozitivan prizvuk i okular mu je sasvim drugčije naštelan kad ga ljudi budu ponovno gledali u javnosti. Nazovi govno Bajaderom 99 puta, stoti puta će biti pojedeno. Treće, Zlatka Hasanbegovića se mora prikazati kao negativnu osobu, da bi opravdanost postavljanja na čelu ministarstva kulture Nine Obuljen Koržinek bilo lakše amortizirati. Prizvuk je onaj ‘učinio sam ono što je narod htio’, dakle, maknuo omraženog tipa.

Ovo istraživanje je šuplje kao ementaler, ovo istraživanje je prozirno kao feta pršuta iz Konzuma, ovo istraživanje je sramotno kao igra Dinama u skupini H Lige prvaka.

Ukratko, reče Plenković: ‘Crodemoskop – to sam ja!’

Samo 4 od ‘problema’ match-datinga

Da, teško je imati utjecaj na skockanu kućanicu u elitnom kafiću, no, to nije isključivo tako. Ne mora to biti kućanica, bila ona prava kućanica ili ona evalongorijevska Kućanica, može to biti i studentica pravnog fakulteta. Može to biti, pak, priprosta švelja ili pomoćna pipničarka u čijim obiteljima je VKV već koljenski prezren i ne događa se tako rado. Bitan je stav. Za početak bitno je reći da sam seksipil varira. Reputacija varira, također. Nekad je ireverzibilan proces – dobar glas kratko traje, ali loš zato znatno duže. Isto tako utisak prvog dojma je gotovo neizbrisiv. Uprskaš li stvar na početku, mogućnost oporavka ti se mjeri u promilima, a pokažeš li se divnim na prvom spoju, sljedećih (barem) pet možeš biti Oscar Pistorius i nećeš se loše provesti. Postoje razne situacije i više takvih stanja. Podijelio sam ih na četiri grupe; miris, glad, mrkino kolo i krugoval smrti. To ne znači da ih nema puno više, ali zadržat ću se na onima koje primijećujem u neposrednoj blizini.

Krenimo:

MIRIS – Dakle, to je onaj muškarac koji plijeni pažnju suprotnog spola svojom aposlutnom nezainteresiranošću za flert, kontrolirano je sređen, po svojoj prilici onako napola. Stava je ‘nije me briga ali svaka dlaka je na svom mjestu’. Naprosto, on se tu slučajno našao, nekako je u prolazu. Njegovi su feromoni neodoljivi, miriše kao najveći buket na svijetu s laganim testosteronskim peludom koji se širi povjetarcem novih početaka. Širi se u ženske nosnice, nastanjuje se u aorti, tik ponad najvećeg srca što kuca. Dominantan je. I to ona želi. Prepustila bi mu i treći kut kuće.

GLAD – Ne, ne radi se o nekom šestom pjevanju Smail-age Čengića niti o članu srpskog May Resulta. Radi se o muškarcu koji već na prvu otkriva svo oružje oko pasa. Oružje snabdjevanja. To je lokalni paun koji pernatom guzicom ide prema naprijed s apsolutnim izostankom tendencije da skupi tu raširenu pernatu lepezu vlastitih neuspjeha. On ulijeće svakom ženskom krugu, upadi su mu naučeni napamet, često je pun sebe, ističe se. Nije nužno loš, ali ga ne ide. Ukratko, odbija svaku ženku u svojoj vremenskoj zoni. Testisi su mu kao gajde. Submisivan je. I to ona želi. Ali ga istovremeno ne želi, niti ju može, pa i da mu dade šansu preokupirati u tom stupnju da nikad ne pomisli na drugog. On te tu, u prolazu, ali isključivo njenom željom.

Ovo je bio opis dva tipa muškaraca, a bojim se da ne postoji treći, bojim se da ne postoji onaj ‘normalan’. Međutim, kako sam u ljubavi nekompetentan, a opet kipuće vrelo emocija, dajem čitatelju širok prostor da me demantira. Sljedeće je opis dviju sudbi koje mogu snaći naše momke, Mirisa i Glad.

Nije im lako:

MRKINO KOLO – Svi znate što je u žargonu ‘mrka’, right? Dovoljno je reći da mrku nema muškarac. Dobro kotirati u mrkinom kolu je pothvat ravan Hajdukovom preživljavanju u europskim natjecanjima nakon blagdana Velike Gospe. Ono je rodna sekta. Mrkino kolo funkcionira na sljedeći način. Jedna mrka iz mrkinog kola upozna nekog muškarca (može biti Miris ili Glad) baš onu večer kad je ostatak kola ostao doma učiti anatomiju ili građansko procesno pravo. Tip joj se svidi. Vidi ga već na prvu vidi kao oca svoje djece, no prije nego li odluči išta u životu s njime, mora sazvati mrkino kolo već sutra ujutro na kavi. Opisuje ga, pomalo nerealno, mrke saznaju sve o njemu, kreće akcija skupljanja informacija do sljedeće kave. Sljedeća kava je već to popodne. Zasjedanje drugo (2.) odlučuje da Miris može proći, Glad ne može, neovisno što je ova prema Mirisu i Gladi indiferentna, odnosno podjednako zagrijana. Ona hoće njega, no mrkino kolo izriče zadnju. Mrkino kolo je kolektiv, pojedinac u njemu biva mrtav. Dečki moraju biti apsolutno podređeni.

KRUGOVAL SMRTI – Ni kuga na konkvistadorskom brodu niti vijest o Severininoj trudnoći ne širi se brže od krugovala smrti. Krugoval smrti je udruženje više mrkinih kola i sastaje se samo u rijetkim situacijama – onda kad je pojedinac iz pojedinog mrkinog kola ili pojedino mrkino kolo ugroženo ugroženo od pojedinca u ljubavnom pjevu. Ono se spaja još nepoznatim putevima i komunikacijskim kanalima. Ukoliko Glad biva naporan, vijest o gladi se u krugovalima širi brzinom električnog impulsa po cijeloj ženskoj lokalnoj zajednici. Miris se ne širi krugovalom smrti jer svaka pojedina mrka želi Miris držati u tajnosti, za sebe, barem za kratko dok mrkino kolo ne detektira otuđenje. U krugovalu smrti submisivni kotiraju bolje nego li dominantni. Glad je bezopasna i prezrena, Miris je opasan za cijeli intergalaktički sustav mrkinih kola.

Make America Salem again!

the-witch-2-joseph-e-baker-1892-600

Oprosti, Veliki Inkvizitore, nikada više Hillary!

Gledam prvu sezonu serije ‘Salem‘ Adama Simmona i Brannona Brage iz 2014. Serija već na prvu otkriva okrutnost suđenja vješticama (Salem Village witch trials) i navodnim vješticama u tom malom puritanskom selu Massachusettsa krajem 17. stoljeća. Teritorij sjeverne Amerike je sinonim za kolonijalizam, posebice istočna obala gdje se nalazi i sam kolonijalni Salem. Atmosfera blatnjava, naseobine u šumi niču jedna za drugom. Šumovita okolica krije mnoge mračne tajne, ispisuje legende i udomljuje mitska bića. U samom Salemu Puritanci, koji sanjaju Novu Englesku po Božjem zakonu, mrze katolike jednako kao i same vještice. Jedna scena otkriva da je egzorcizam više učinio u razotkrivanju vještica nego li puritanske metode ispitivanja koja su po praznovjerju ekvivalentne vradžbinama samih salemskih vještica. No, obred egzorcizma je ubrzo odbačen kao – katolički – a nastavljaju sa svojim okrutnim Oyer and Terminer suđenjima.

Vještice s druge strane, one istinske koje su svoju dušu prodale Sotoni za mrvicu uspjeha i lažne nade, prilikom uhićenja ili samim optužbi, ali opet nedovoljnih za suđenje, vješanje ili lomaču, okrivljuju mahom nevine seljane Salema, na što Vijeće sela poslušno i brzo reagira nekom od predviđenih drakonskih kazni. Užad i panjevina se ne štedi na radost pothlađenom puku. Pritom, u svom ispitivanju puritansko Vijeće ipak koristi sprave za mučenje Svete Inkvizicije mrske im Katoličke Crkve. Vještice polučuju itekakav uspjeh, polako Salem okreću na svoju stranu, te vješto kriju svoje tragove. U šumi izvode abortuse jer je krv najnevinijih nacijenjenija u Velikom ritualu (8th. november), a nevini prelaze u plinovito ili kruto stanje pred njihovim zadovoljnim očima. U sumrak, u svoje sotonske šsoldateske regrutiraju razočarane u novi poredak, povrijeđene, siromahe, udvocie i usidjelice jer su takvi kadri pristati i na samo služenje Sotoni nego li vjerovati onom bogu kojeg predstavljaju nakaradni puritanski sudci na čelu s Cotton Matherom.

Ukrcajmo se u vremenoplov i dođimo u A.D. 2016. Mjesto radnje, također, SAD. Veliki inkvizitor, Donald J. Trump, stupio je na američko političko tlo. Tlo se lagano trese, sve miriši na tamjan, velika opasnost je u gradu, a trublje anđela Sudnjega dana se uštimavaju, establishment truje bunare, pali tavane sa žitom i siječe za sobom usjeve. Ne piše se dobro vješticama 21. stoljeća – holivudskim vješticama. Baš kao što su vještice Salema zastrašivale narod raznim opačinama koje rade ‘oni drugi’, oni nevini, da bi zaštitile sebe, tako su ovih posljednjih dana holivudske vještice u jednoj identičnoj ofenzivi okaljavanja republikanskog kandidata za predsjednika. Razlog je što je veliki Inkvizitor popularniji nego li Samhain Hillary Clinton, a Ured Svete Inkvizicije (FBI) joj je ušao u krvavi trag koji vodi u veliku šumu grijeha diplomacije. Holivudski vještac Michael Moore, je u službi Velike vještice, Vještice noći, Hillary. Plaši ljude velikim Invizitorom, konstruira priče, boji se za svoj estrogen i masni podbradak, gata iz iznutrica jedan tmuran svijet za čovječanstvo i urla masama na sav glas zlu kob i usud ako Sjedinjenim salemskim državama zavlada Veliki Inkvizitor. Medijske vještice mu u tome pomažu. Mnoge holivudske vještice, u najavljenom bijegu na sjever, u Kanadu, ponavljaju već prožvakane laži o Inkvizitoru; sagradit će zid zato jer, eto, želi (iako zid k Meksiku već postoji), sagradit će Sanctuary Cities-e za pokrštavanje, uvest će vojske egzorcista, a možda i Švicarsku gardu, neće više primati vještice s Istoka u koje su se pouzdavale i koje su im donosile nove mračne spoznaje, a one koje su već ovdje, protjerat će zbog ‘ilegalnosti’, isti skuplja bukovinu za potpalu i grijanje gradskih trgova, svećenici će rijeke blagoslivljati na izvorima!!! Zlu kraja nema! Olivia Wilde, Lena Dunham, America Ferrera, Susan Sarandon, Sarah Silverman, Cher, Miley Cyrus, Katy Perry, Jennifer Lopez i ostale vještice neumorno lete mjesečinom i agitiraju za Samhain. Optužuju nevine, ubijaju stoku i pale bale sijena te viču – ‘On je!’. Ne miruju ni ostali vještci Holywooda. Samuel. L. Jackson, Robert de Niro, Robert Downey Jr., Joe Black, Ben Stiller, Stephen King, Stephen Hawking spaljuju sva izdanja Maleus Maleficaruma Henricusa Kramera i Jakoba Sprengera, tumače geopolitiku i ekonomiju, objašnjavaju puku Inkvizitorove ‘zakulisne igre’, optužuju Vatikan za donacije i velikog Inkvizitora s istoka, Vladimira, vrbuju vještce-izdajnike kao što su Bush Stariji i Arnold Schwartzenegger, ali i Colin Powell. Otpor im, kako-tako, pokušavaju dati Inkvizitorovi časnici Clint Eastwood, Mark Wahlberg, Ice Cube, Chuck Norris  i James Woods.

Prijeki je čas, naša ljubljena Samhain. Veliki Inkvizitor stiže, sve se trese, sve se trese. Vatra u noći je jaka, toplija nego ikad. Novi SAD-a se rađa. SAD bez nas, moje drage sestrice! Neka Salem ustane!

Jednospolne škole vs. mnogospolnih škola

Budimo iskreni. Nastavlja se virtualno debatiranje o prednostima i manama jednospolnih škola koju su prevarom nametnuli Novi list i Telegram, odnosno kontekst i stvarna namjera je već poslovično izvitoperena kako je otprije znano kad koristiš samo lijevi dio mozga. U međuvremenu, indexovi sljedbenici i apostoli Matije Babića urlaju jer se ideja o istospolnim školama veže uz Željku Markić (UIO) i bivšeg ministra ZOŠ-a Predraga Šustara za kojeg se smatra da je marioneta Hrvoja Šlesara, (Hrast), a ne veže se uz vožda Matiju Babića. Oni bi takve škole čak zabranili, iako ne postoje. No, svi znamo da bi Matija Babić volio biti profesor u školi s najstarijim učenicama onim od 16. Po mogućnosti na Madagaskaru. Ali, to nije tema ove priče.

I tako sve neko izmotavanje ovih koji su za jednospolne škole (među koje osobno spadam), a takvi su ujedno i oni koji istovremeno drže stranu i opciji oslobodi izbora roditelja oko školovanja svoje djece (što je već višestoljetna tradicija u anglo-saksonskom svijetu, ali i šire). Tako se ti jednospolni proklamatori daju dovesti na tanak led pa krenu izvlačenja tipa ‘prednost je ta, pa istraživanje je pokazalo to, pa ‘moje dijete ima pravo na izbor’, ‘takvoj školi ništa ne fali’. Nema tu neke iskrenosti. Sviđa ti se jednospolna škola zbog nečeg što nosiš u sebi, a to je sklonost – čednosti ili barem čednolikom pogledu na odgoj – a ne zbog istraživanja ovog ili onog, tebi naklonjenog ili nenaklonjenog. A što da ti istraživanja nisu naklonjena? Ima i takvih, dakako. Da bi se ta farsa pripetavanja ‘zašto ovo, zašto ono?‘ završila, napisat ću najiskrenije zbog čega sam ja osobno protiv takvih škola, iako ove ostale dvije ne bih zabranio (jednospolnu suprotnog spola i mještovitu).

I sam sam išao u mješovitu školu jer je takva bila ponuda, a o drugačijoj se nije ni razmišljalo niti je išta takvog postojalo. U formiranju svog stava ZA jednospolne škole gledam čisto introspektivno. I bit ću pri tom opisu krajnje iskren. Dakle, ne želim svog sina u školi u kojoj su cure gore nego li one u moje doba, ne želim da moj sin slini po hodnicima za raznim minicama i utegnutim vrućim hlačicama, ne želim da mi se sinu razvija ili golica mašta za sve i jednom perverzijom u knjizi, ne želim da mi sin bude svakodnevno okružen komentarima ‘joj, što bih joj radio’, ne želim da bi sin bude u školi u kojoj postoji par droljica koje su na ‘dobar dan’ kojem se god digne, ne želim sina koji će biti frustriran što ovaj do njega ima aktivniji seksualni život s Maricom iz 1. C, ne želim sina koji će umjesto učenja buljiti u pozadinu sve i jednoj učenici koja sjedi ispred njega ili profesorici ukoliko sjedi u prvom redu, ne želim masu toga.

Umjesto toga, imat će školu u kojoj će među istospolnicima eugenika raditi onako kako zna, gdje će se isti ‘boriti’ sa svojom konkurentnom konkurencijom, školu u kojoj će ga se učiti manirima i ophođenju prema ženama, a ne neukusnim i bezuspješnim pokušajima u učionici s djevojčicama, školu u kojoj neće biti zakinut za cure (koliko se ljudi vjenčalo za ljubav iz srednjoškolskih dana – 5,6%?) jer im ima pristup u slobodno vrijeme, kvartu, glazbenoj školi, kasnije na fakultetu ili neko zrelije doba, školu u kojoj prve seksualne fantazije neće moći uprazniti na malom odmoru nakon sata biologije ili kemije, školu u kojoj će postati muško ponajprije, a ne mali nezreli napaljenko, školu u kojoj se ne bojim da će biti mutav pred ženama kao Raj iz TheBigBangTheory-a, već će znati kad i što reći. Vidim prave vitezove u tim školama, povratnike iz triumfalnih ratova, neodmotane darove…

Znam masu dečkiju iz srednje koji su se rijetko ili se nisu nikada družili s curama, komunicirali s istima na kapaljku, vatrom bez dima, za razliku od mene i meni sličnih mutikaša, pa su se svi poženili, imaju stabilnije brakove nego mi (koji ih nemamo) i plodniju lozu (no, ovo nema veze) jer su ženu smatrali darom od Boga, sudbine ili prirode vrijednog zdrave doze strahopoštovanja, a ne kao još jedan kolačić na pladnju. I tako to treba biti. Žena mora biti iznenađenje, i muškarac njenog života mora biti princ na mijelom konju, a ne nabreklina iz školskog WC-a. Škola je prvenstveno mjesto skupljanja znanja za zadovoljavanje poslovnih apetita svog ekploatatora, baš kao što je taj rad način privređivanja za život, a da će faliti socijalizacije se ne bojim baš kao što klasični jednospolni internati nisu stvorili eunuhe, tako neće ni jednospolne škole u ovom odveć slobodnom društvu. Bit će djece, rađat će se brojnija od zvijezda, kad se popravi ekonomska i gospodarska situacija, kad odumre porezno i birokratsko čudovište, a ne zato što su dečki i cure odvojeni jedni od drugih na 4-5 sati dnevno. I sam Raj je kasnije progovorio.

Ne bi da su škole nekakvi konkubinati, kod kojih se dogovaraju brakovi kao u nekim primitivnim društvima. Ajde, budite pametni. No, u svemu tome ne treba isključiti da u forsiranju unisex-schoolinga feministkinje imaju svoje prste. Ako uzmemo u obzir ono što govori dr. sc. Christina Hoff Summers (Enterprise University) obrazovno ratu usmjerenom protiv maskularnosti već od najranije dobi a s ciljem općeg otupljivanja uloge muškarca u novome ženskom svijetu:  

The American tradition of sex-exclusivity in public education is a legacy that is tied inextricably to the exclusion of women from public and professional life. (Nancy Levit, Separating Equals: Educational Research and the Long-Term Consequences of Sex Segregation, str. 67.)

Kopajući po internetu našao sam primjer u knjizi H.B. Montgomery ‘Empire of the East’ gdje se tvrdi da cure u puno manjoj mjeri pohađaju takve škole, s druge strane na tom tragu je i pad obrazovnih standarda (niži prosjek ocjena, manji upis na ciljana sveučilišta) u SAD-u jer u mještovitim školama, u punom mjeri se obistinjuje priroda cura – a to je da su fokusirane na dečke i, u skladu s time, ne postižu željene rezultate. Postoji sličnost na strani dječaka, ali u manjoj mjeri, no takvo je ponašanje primjetnije zbog već stupnja ekscesnosti i konfliktnosti u ponašanju svojestvenom za dječake. Uz to, tvrde mnogi bivši polaznici odvojenih (jednospolnih) škola da je naprosto ambijent poticajni kad se radi o školama gdje su isključivo dječaci, odnosno djevojčice.

Tako da, uzimajući ovo u obzir, treba biti iskren do kraja, i neke stvari neracionalizirati čime se dolazi u opasnost potkopavanja vlastitih stavova bili oni svjetonazorski ili vjerski. U krajnjoj mjeri preostaje nam jedino moguće – boriti se za pravo izbora. I zasigurno će biti teško objasniti vlastitoj djeci, gotovo nemoguće u godini ovoj,  želju da ih želite upisati u jednospolnu školu jer žive u krivom vremenu. U vremenu opće seksizirane civilizacije i bez čvrsto zazidanih normi i tabua. No, to ipak ne mijenja činjenicu da su razlozi ispravni. Netko želi očuvati svoje dijete, do pune spolne, emocionalne i opće fizike zrelosti, a onda ga plasirati u svijet opasnog kao džungla ranog kamenog doba. Spremnog, obrazovanog i zdravog ili vam spremnu, obrazovani i zdravu. Po mogućnosti ne i trudnu.

Grijeh ne postoji…

…naravno, za kršćanofobe. Htio sam početi ovaj upis s ‘imate li osjećaj’, ‘zanimljivo mi je to’ ili s ‘primjećujem’, no neću. Postavit ću pitanje. Zašto mi ne okrenemo pilu naopako s kršćanofobima? O čemu se tu radi. Ovako, imali ste priliku svaki od vas i svaka od vas sudjelovati u raznoraznim prepirkama, debatama pa i vrijeđanju s kršćanofobima i uvijek je tu neko teoretiziranju o objektivnosti grijeha, uspoređuju se perspektive s kojih gledamo na isti itd. Zašto mi njima jednostavno ne postavimo pitanje što za njih JEST grijeh? Koliko sam shvatio, za kršćanofobe ne postoji grijeh. Prosto je ko pasulj i zašto je to tako – zato jer su kršćanofobi, a tko mrzi kršćanstvo, točnije katoličastvo, pripada Đavlu. Jednu zapostavljenu stvarnost nadopunjuje ona suprotna. No, ajmo malo dalje. Recimo hipotetski da smo ljevičaru postavili pitanje što je za njega grijeh, on će najvjerojatnije početi o grijesima struktura, posebice one koje su nalijepljene Katoličkoj Crkvi. Tu su prvi pedofilija i lopovluk.
Kako su i jedan i drugi grijeh mores, pogotovo ovaj prvi, tako nijedan od njih ne možemo prišiti ekskluzivno i inkluzivno Katoličkoj Crkvi. Bolest je bolest i bolest ne bira po zanimanju i zvanju već po tome gdje živiš, kakve su ti prehrambene navike, kakve su ti genetske predispozicije i koliko redovito ideš kod svoj liječnika opće prakse. Sic!

Što se tiče prvog, poznata su ona globalno dva svjetska slučaja. Onaj Romana Polanskog kad je 1977. godine zlostavljao 13-godišnju Samanthu Geimer u jednoj holivudskoj vili, a drugi je onaj Sir Jimmy Savile, pazi on je i vitez i čin mu nije skinut, koji je od 1958. godine na dalje zlostavljao više pretpubertetskih djevojčica i dječaka. Kako je lijeva javnost na to reagirala? Zaštitnički. Jedan je umjetnik, genijalac jer se može pohvaliti klasicima među kojima su ‘Rosemaryna beba’, ‘Kineska četvrt’, ‘Pijanist’ ili ‘Mahnitost’, a drugi je drugi je bio istaknuta ličnost lijevog BBC-a (dugogodišnji voditelj glazbene emisije ‘Top of the Pops’ i TV-showa ‘Jim’ll fix it!’), tako da naprosto sve optužbe, sudom dokazane, su tek popratni sadržaj, privjesak bez sjaja. Istovremeno, ‘Spotlight’ obara rekorde u ‘Box office’-u, Kinsey-ev, tu kod nas, Štulhoffer mirno spava. Dakle, kršćanofobi su toliko selektivni i nekonzistetni da su i pedofiliju sveli na anti-marketing, na razinu banalnosti, na razinu etikete kojom se želi diskreditirati ‘one druge-a nas ne’, odnosno, u ovom vrlo konkretnom slučaju, Katoličku Crkvu.

Što se tiče drugog, bespredmetno je uopće pisati. Lopovluk je percipiran ko jedini grijeh struktura, a isti je naprosto zemaljska pošast. Krade se svugdje i svatko krade. 0,99 lipa se u ovom svijetu plaća 1 kunu. Krađa se percipira kroz sintagme ‘bogati popovi’, ‘Vatikan leži na zlatu’, ‘skinite se s proračuna pa da vidimo’ . I nije ovo pravdanje grijeha manjim grijehom ili ‘pa svi kradu’, nego, da, ustvari da, kršćanofobi bi barem trebali, kad već gađaju Katoličku Crkvu reći ‘pa svi kradu’, jer je iluzorno za očekivati da će ljudi koji preziru Katoličku Ckrvu ili, da skratimo, Isusa Krista proračunski udio namijenjen Katoličkoj Crkvi povezati s karitativnim radom lingutidunalno i transverzalno, globalno i operativno, na dnevnoj i godišnjoj bazi. U tom slučaju im proradi pravednički strabizam i neke stvari ne žele vidjeti. Dakle, kršćanofobi su toliko selektivni i nekonzistetni da su i lopovluk sveli na anti-marketing, na razinu banalnosti, na razinu etikete kojom se želi diskreditirati ‘one druge-a nas ne’, odnosno, u ovom vrlo konkretnom slučaju, Katoličku Crkvu.

Za kršćanofobe ne postoji grijeh, jer su oni grijeh. U moru ništa nije slanije jer je more slano. Tako da s njima treba tako. Odmah u startu. Je li ti pobačaj ubojstvo? Nije. Ok, nemam što s tobom raspravljati. Hoćeš o pedofiliji? Može, hajmo o Polanskom i Savileu. Hoćemo o lopovluku? Ok, idemo, do ujutro nećemo stati, ali ujutro idemo umjesto spavanja o karitativnom radu Katoličke Crkve (pogledaj tu, tu, tu i tu). Ajde, pa da vidimo tko će biti gluplji? Ok? Ok.

Grijeh, ta istini suprotnost jer su mu u srži laž i niz logičkih pogrešaka, treba univerzifikaciju komu god i čemu god pripadao, a ne ga koristiti u provođenju selektivne pravde jer takav stvara svoje žrtve. Primijenjena pravda samo nad jednima, one druge, jednako krive ostavlja slobodne. Slobodne da čine isto.

Stari ‘osobit način’ nove hrvatske kulture

Kako li je Milijan Brkić samo šaljiv ispao u intervjuu za današnji Obzor VL-a. Kaže na pitanje Davora Ivankovića da je dio birača, parafraziram, progutao to što nije Zlatko Hasanbegović inistar kulture već njegova suprotnost Nina Obuljen Koržinek: ‘Slažem se s onima koji tvrde da je dr. Obuljen Koržinek potpuna suprotnost dr. Hasanbegoviću, uistinu su u pravu, ali jedino utoliko što je ona dama, odnosno žena, a Zlatko gospodin, odnosno muškarac, ha-ha.’ Ok, simpatično.

No, sljedeći dio me totalno razočarao svojom infantilnošću, a pomalo i malicioznošću. U njemu stoji da: ‘Svaki ministar u Vladi RH iz redova HDZ-a provodi program HDZ-a, a ne neki svoj program. Tako je i kolega dr. Hasanbegović provodio stranački program u resoru kulture na svoj osobit način, kao i ostali ministri. Premda se prije mandata bavio potpuno drugim znanstvenim disciplinama, u svom kratkom mandatu je svojim radom, u konačnici i rezultatima pokazao kako se brine o kulturi, tradiciji, povijesti i identitetu našeg naroda i zemlje. Isto tako novoizabrana ministrica dr. Obuljen Koržinek provodit će HDZ-ov program iz područja kulture, i ona na svoj osobit način.’

Kao prvo, ‘osobit način’ na koji je dr. Hasanbegović provodio HDZ-ov program nije neki način od jučer, to je način koji je jedini moguć kojim se može voditi briga o kulturi, tradiciji, povijesti i identitetu našeg naroda i zemlje. Nije to neki program od jučer koji se može zamijeniti nekim već od sutra. Puno je tu vremena provedeno u proučavanje onog najmalignijeg anacionalizma u hrvatskom nacionalnom tijelu koji se nagomilao u organu zvanom – hrvatska kultura. Umjesto da se taj karcinom koji ulazi kroz limfne čvorove u sve pore hrvatskog društva, metastazirajući u njega ono najpogubnije, liječi što adekvatnijim lijekom, ono je zamijenjen dr. Obuljen Koržinek koja dolazi iz onog žarišnog kruga koji je odgovoran za genezu tumorologije hrvatskog društva. Njen ‘osobit’ način je poznat uskog krugu ljudi, ali hvala Bogu, taj krug se širi do svojih krajnjih obala ove kaljuže zvane hrvatska politička scena, a poznat je i samom mandataru Vlade i taj ga krug ne smeta.

Milijan Brkić se ovdje pravi grbav. Ukoliko su kultura, znanost, obrazovanje i šport te zdravstvo (čak!) resori u kojima se određuje ideološki smjer neke stranke ili partije, čemu onda rošada tih dvaju ‘osobitih načina’, ako su već dijametralno suprotni? Koji je od tih dvaju načina ‘demokršćanski’, a koji nije? Ta ministarstva određuju svjetonazorsku pripadnost, kao što i ministarstva financija, gospodarstva i uprave definiraju jeste za ovakvu glomaznu i tromu Hrvatsku ili minimalnu državu, odnosno jeste li socijalist ili ekonomski liberal. Spominju se i rezultati s pozitivnim predznakom u kulturi kao rezime djelovanja dr. Hasanbegovića, ali se ne objašnjava što je to toliko presudno da se dr. Hasanbegovića moralo maknuti s ministarske fotelje ili ćilima? Nedovoljno dobri rezultati i što nije u kulturu implementirao ‘još osobitiji način’? ‘Osobit način’ prošlog ministra preziru Bojan Glavašević, njegov mentor Milorad Pupovac, Ante Tomić, Ana Marija (Mima) Simić koja čak kao lezba ‘zahvaljuje kurcu’ na njegovoj smjeni, vrhuška političke Srbije, većina nevladinih udruga RH, Platforma 112, a isti ti su istovremeno i više nego zadovoljni su izborom ‘osobitog načina’ dr. Nine Obuljen Koržinek.

Milijan Brkić, nadalje, spominje i ‘osobite načine’ i drugih ministara koji su obilježili njihov kratak rad u Oreškovićevoj Vladi. Koji su to ‘osobiti načini’? Poslušnost do loma savijene kralježnice, protokolarno belebetanje čuveno već punih 15-20 godina, kaputna mimikrija, politika kontinuiteta i praznih floskula umotan u novi populistički celofan? Jesu li to ‘osobiti načini’? Teško, to nisu ‘osobiti načini’ nego kolektivna mizerija i sva bijeda duhovno, moralno i intelektualno provinicijalnih klaunova naše politike koji su narod pretvorili u harlekine. ‘Osobit način’ dr. Hasanbegovića je prepoznat od osobitih ljudi, a ti ljudi su mu omogućili da s 1.227 glasova uđe u predsjedništvo stranke među devet konkurenata, ti ljudi su mu dali 11.898 glasova preferencijalnih glasova na posljednjim izborima. Na posljetku, ti ljudi su ga htjeli za ministra koliko god se mandatar Vlade pravio mutav kad kaže da su birači birali svoje predstavnike u Sabor, a da je na njemu da bira ministre. Zašto je onda ostavio druge ministre na istim pozicijama, a neke samo pomaknuo u susjedno ministarstvo? Iz sljedećeg što je izjavio vidi se da se ne radi o onome što govori nego o nečem drugom:

Kada definiramo najprije liste, tada će javnost vidjeti, koji su to ljudi koji će biti na ključnim mjestima. Oni koji budu na ključnim mjestima bit će sigurno u najužem krugu kandidata da budu ministri. Ja sam vrlo sklon tome da oni ljudi koji preuzimaju dužnost u izvršnoj vlasti dobiju prije toga mandat od birača.” (U emisiji RTL danas od 30.07.2016.)

Mandataru, bez proštenja, ne seri! Iz citiranog se vidi da vama bivši ministar kulture – smeta! Narod je izabrao dr. Hasanbegovića zbog svojeg ‘osobitog načina’ kojeg je pokazao na čelu ministarstva kulture, dok za dr. Obuljen Koržinek su znali tek rijetki, oni upućeniji, i znaju iz kojeg kruga ona dolazi, a taj krug zasigurno nije krug dr. Hasanbegovića. Taj krug se pokazao kako se ‘brine o kulturi, tradiciji, povijesti i identitetu našeg naroda i zemlje‘ filmom ‘15 minuta – masakr u Dvoru‘ (i istina o istom) i masu drugih uradaka koji su komaktibilni s ideološkim zaudaranjem tog kruga, tog jako skupog kruga koji je državu o kojoj ‘brinu’, u zadnjih 6 godina, koštao oko 450 milijuna za svoje laži.

Milijan Brkić, za svoje ratne drugove poznat i kao Vaso (ali ne i za Zorana Milanovića), je imao svoj osobit ‘osobit način’ vrijedan svakog poštovanja, od Velebita i nošenja pet sati ranjenog suborca na svojim leđima kroz zimu i snijeg za što treba nadljudska fizička i duhovna snaga, pa do onog trenutka kad je smijenjen sa šefovanja Alfama nakon što je odbio zvjerski progoniti generala Mirka Norca. To su velike stvari, vrijedne ‘osobitog načina’, ali na jedan svoj ‘osobit način’ mogu reći samo da me posljednjh dana Milijan Brkić razočarao. Milijan Brkić, prestao je biti politički Vaso dr.Hasanbegoviću.

SJWHO

Par informacija o kanadskom profesoru Jordan Petersonu:

On 27 September 2016, Peterson released the first part of a three part lecture video series on political correctness. In the video, he objects to the Canadian government‘s Bill C-16, which proposes to outlaw harassment and discrimination based on gender identity and gender expression under the Canadian Human Rights Act and the Criminal Code. His objection to the bill did not concern the LGBT discrimination legal debate, but rather the freedom of speech implications of C-16’s other amendments to the Canadian Human Rights Act and the Criminal Code, regarding their accommodation language. Furthermore, he argued that the new amendments paired with section 46.3 of the Ontario Human Rights Code would make it possible for “employers and organizations to be subject to punishment under the code if any employee or associate says anything that can be construed as ‘directly or indirectly’ offensive.” Jordan Peterson intends to not back down from his ideals as he feels it is necessary for people to recognize the importance of free speech and particularly free speech on college campuses.

Ajde sad pogledaj ovo (zanemari iritirajući glas spodobe koja snima i postavlja pitanja):

Dakle, imate redovnog profesora medicinske psihologije Jordan B. Petersona sa Sveučilišta u Torontu u poziciji da mora na ulici debatirati s grupom debiloidnih psihopatoloških nesretnika s nizom poremećaja, a prvenstveno se tu radi o rodnoj deluzionalnosti. Profesor sam po sebi, onako lagano holivudskog imidža, uglađen, urbanih crta lica, očiju lagano izmorenih prigušenim uredskim svijetlom i mnogom pročitanom literaturom, nastupa ‘na pola gasa’. Napeti tregeri su mu dodali tu još jednu famoznu notu, taj neki chic. Na prvu se čini kao neki buntovni Murdochov kolumnist koji se opirao svojedobnog metodi prisluškivanja svog eksploatatora. Ukratko, čovjek s tendencijom prelaska u mit. Toliko o uvertiri.

Dakle, nekolicina SJW kokodakala unisono upadaju u riječ s već standardnim pojmovnikom – tko nije naš, Hitler je. Napalo ga, među inim, što se među ljudima koji ga podržavaju u njegovoj kampanji protiv dženderističke ideologije i borbi za slobodu govora koja je opet vrlo ograničena pod agresivnim nametanjem dženderističkog okvira rodnog oslovljavanja, našlo nekoliko fanova nacizma, a za koje on uopće ne zna. Niti tko su, niti što su, ni kako su.
No, to je apsolutno nebitno sad. Bitno mi je ovo.

Otvorim link, odem na youtube i odmah mi u oči upadne lik, očito obolio od transgenderizma i homoseksualizma istovremeno, koji izgledom podsjeća jednako na Gocu Sedloskog kao i na Disney-evog Aladina. Lakirani nokti, kosa s razdjeljkom na stranu, pravi komad nosa, čeka svoj trenutak za uletiti u debatu, odnosno prije iritantno upadanje u riječ vlasnika snimke uvaženom profesoru. I to se dogodi, stvorenje stupi na svoj komad kazaličnih dasaka na 06:25 i počne nešto drobiti očitim muškim glasom, ali dok drobi drži svoju lijevu ruku na desnom ramenu nekakve neprivlačne pseudovaginalnosti nepočupanih obrvi pored sebe, a ipak malo naprijed. I ono ključno na 06:54. Stvorenje počinje maziti to rame, iz čista mira, malo gore malo dolje. To me izulo iz cipela. Zašto? Pa evo:

– koliko god bila neprivlačna, vlasnica tog ramena je očito lezba i nije transgender. Boluje tako samo od homoseksualizma,

– Goce Aladinovski, pak, boluje do transgenderizma i homoseksualizma, no to još nije dovoljno pa da bi u svakom trenutku potvrdio svoj novi pseudoženski rod, mora se isforsirano ponašati kao žena, pa mazi ovu svoju lezbu koja je očito ‘muško’ u tom protuprirodnom bludu,

– zašto je Goce Aladinovski imao životnu potrebu postati to što jest, kad ionako ima onu stvar među nogama, kao i prije bolesti, pa mi je nejasno kakvu satisfakciju u tome svemu ima njegova cura,

– zar nije Goce Aladinovski mogao ostati muškarac i pojavom i maziti svoju žensku u toj vezi,

– nije li Goce Aladinovski mogao jednostavno mogao biti samo oboljeo od homoseksualizma pa da ga guzi njegov dečko, pošto je očito da je on žena u ovoj svojoj bolesnoj vezi i da mu vlasnica ramena gura razna pomagala u guzni brojčanik dok mu se vlastiti oplodnik ushićeno vitla kao ringišpil, a, u biti, je ništa više od nadgrobnog spomenika pokojnih testisa,

– koja je to stvorenje kategorija ukoliko izuzmemo gendernu fluidnost – submisivna transgenderna lezba s kurcem?

Za kraj ću vam samo reći, bando SJW-ovska, ja se vas ne bojim, koliko god vi to svoje gluposti agresivno mrvili po tepihu. I ja i Zoran A Erceg, a bome i Zoran B Erceg.

O ‘Petom danu’ i tko smije u javni prostor

Well, well. Došlo je do promjene u sastavu panelista u jednoj od rijetkih emisija na HRT-u vrijednih plaćanja 83,00 kn RTV pristojbe. Dakako, radi se o emisiji ‘Peti dan’ – emisiji koja je koncipirana u sukobljavanju tkz. lijeve i tkz. desne inteligencije iako ‘tkz.’ nužno ne mora biti tkz. jer svakom se dogodi da povremeno izda svoje polazišne pozicije, da izda svoj svjetonazorski peccatum originale. Prisutni su ipak iskusni diskutanti i ne lutaju previše po svetonazorskoj paleti. No, budimo točniji,  da bi bilo to to, recimo da je suprotstavljena konzervativna misao onoj liberalnoj i obrnuto. I eto tako došlo je do nužne promjene, ukoliko je tvorac takve emisije htio ostati uspješan na tržištu rada. Umjesto profesorice na odsjeku filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i jedne od zgodnijih bojovnica Plenuma fakulteta istog, Nadežde Čačinovič i Antonija Šibera, znanstvenog novaka na Institutu fizike, pojavila su se dva nova lica. To su Boris Jokić, glavni projektant Cjelovite kurikularne reforme (CKR) i fizičar Luka Popov, predavač na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i istaknuti član pokreta Novih konzevativaca (nije isto što i neo-conservativism u širem smislu). S takvim sastavom diskurs je doveden u kakav-takav balans. Zašto ‘kakav-takav balans’? Dovoljno je reći da je umjesto dvoje ljevičara, u raspravljački jednosjed doveden jedan konzervativac i jedan liberal, dok je prije bila situacija, pomalo, neumoljiva po već duže prisutnog Nina Raspudića, koji je uz voditeljice Ankicu Čakardić, a kasnije i Mimu Simić, dvije notorne feministkinje, imao protiv sebe nagrabušeno troje ljevičara. U najmanju ruku, dakle, omjer bi bio 4:1 – tri gosta i voditeljica kao pripomoć u usmjeravanju tema ulijevo. Tu su još u prošlim sastavima bili i Srećko Horvat, koji je svoje blaćenje konzervativizma, a kroz tu prizmu sve ono kulturološki vezano uz hrvatski identitet, premjestio u ljevičarski britanski TheGuardian, te dr.sc. Dean Duda, redovni profesor (Katedra za teoriju književnosti i kulture) poznat više po frfljanju nego po misli. On i Nadežda su se savršeno razumijeli na sebi svojstveno frrsfeljsperantu. Voditeljsku palicu preuzela je stanovita Marija Selak, inače doktorica filozofije, također na FFZG-u, a kako se šuška, ima malo bliskiji neformalni odnos s Ninom Raspudićem, tako da je povremena slabost ili barem neutralna pozicija u paneliranju plod ajmo reći da je tako. Ukratko, sad to već na nešto sliči.

No, ključno. Ono što je podiglo bure baruta k nebu i samo je čekalo iskru potpalnicu, jest gostovanje nevedenog Luke Popova. Njegovo gostovanje je uzdrmalo lijevi misaoni establishment koji bi trebao valjda apsolutistički držati vladajuće žezlo jednoumlja na HRT-u kao ‘nacionalnom blagu’, ‘katedrali duha’i ‘onog što svi mi plaćamo’. Naime, i sama facebook stranica emisije, uzurpirana u privatne ideološke svrhe od nekog lijevog partikulanta koji se krije pod administatorskom palicom trebala je poslužiti u obračunske svrhe s Lukom, pa ga se tamo proziva da su priložene teme ‘gradivo koje bi Luka trebao puno ozbiljnije proučiti‘. No, najdetaljniju analizu nastupa Luke Popova ipak je dala tportalova Zrinka Pavlić. U svom naslovu ističe kako “Luka Popov u ‘Petom danu’ uopće nije zabavan“, te u tekstu ističe da:

Luka Popov, jedan od dvojice novih panelista ‘Petoga dana’, preksinoć je na HTV-u, objašnjavajući zašto je protiv kvota za žene u Saboru, svima objasnio da je to zato što su žene po prirodi manje zainteresirane za politiku, a u sljedećoj je temi pak ustvrdio da pobunjeni studenti na Filozofskom fakultetu – bogohule.

i ovo za kraj:

Dva momenta (trenutka, op. Kozeljnik) iz jedne emisije definitivno nisu dovoljna za konačni zaključak, ali s obzirom na dosadašnji opus Luke Popova, netko bi možda mogao pomisliti da je on taj koji je u novu sezonu ‘Petoga dana’ stigao zato da bi se ispunio zabavni ‘redikul-efekt’. Postoji samo jedan problem u tome. Luka Popov uopće i nikada nije zabavan. Nije zato sasvim jasno zašto je uvršten u ekipu ove panelke. Među konzervativnim libertarijancima, naime, postoje i oni koji baš ne govore potpune besmislice. A ima ih i zabavnijih.

Kako sam sasvim slučajno, došavši u tom trenutku, i sam gledao tu emisiju mogu reći da nisam imao iste utiske o viđenom. Ni sam nisam previše bio oduševljen općenito iznesenim argumentima dotičnog jer bolje piše nego se javno izražava (ali, dođe i to s iskustvom). No slažem se onim argumentom koji je ključan, a nije naveden u prvom citatu – ne slučajno – a taj je da masa okupljena na Plenumu ima sve odlike rulje koja je započela Francusku revoluciju. Ističe da Plenum ima identične revolucionarne karakteristike onima s kraja 18. stoljeća u Francuskoj. Uspoređuje plenumiste s trećim građanskim staležom gdje su se isti samoproglasili nacionalnim vijećem čime su sasvim nelegitimno, baš kao i što 200-tinjak plenumista i njihovih 13 od odabranih 11 u Vijeće sve studente FF-a, predstavljali kompletan građanski stalež. Navodi, k tomu, i sličnost u revolucionarnim tendencijama koje prate poruke nasilja (student obučen u pripadnika ISIL-a kako sječe Previšićevu i Borasovu glavu ili onaj poziv na ‘lomljenje nogu’ od strane nekog profesorskog nebitnjakovića), samovlašće, nelegitimnost hvatanja vlasti vlastitim rukama, te na kraju – bogohuljenje (gdje su izrugivali čak i lik Isusa Krista). I sad, mene zanima što stanovitoj Zrinki Pavlić nije jasno? On to objašnjava riječima: “bogohulnici jer su načinili i jednu fotomontažu s Isusom. Nije, naravno, objasnio zašto studenti ne bi smjeli ‘bogohuliti’ i zašto se montaže s Isusom ubrajaju u nasilničko ponašanje, ali što očekivati od čovjeka s argumentima iz rubrike istraživanja-šmistraživanja.” Dakle, fotomontaža Isusa Krista kojoj jest cilj izrugivanje jest blasfemija (bogohuljenje), a autorica članka se i dalje pravi blesava pa mijenja kronologiju i Popovu stavlja u usta da je rekao da karikatura spada u nasilničko ponašanje. Nisam tu ničiji odvjetnik, ali nedvojbeno je da se pod to misli na bogohuljenje a ne na nasilničko ponašanje. Ali kako se radi o ljevičarskoj pamflet-majstorici koje prečesto opisuje razmaženost ona se pita zašto studenti ne bi smjeli bogohuliti. Možda zato što ne bismo htjeli u tiskanje staviti majice ‘Je suis FFZG‘? Ili možda zato što 39. članak Ustava RH:

Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

Mislim, ljevica, ta primitivna nakupina raznoraznih troglodita društvenog karijesa ima nekome nešto spočitavati o izrečenom? Valjda je jasno imalo upućenijima u stvar, oni već dva desetljeća, a posebno zadnjih 16 godina, od Soroševih dotacija mnogih, gnoje uvredama hrvatski zračni prostor do stupnja opće fermentacije ljudske gluposti. Trenutno mi je mozak blokirao od količine primjera, baš kao kad te netko na prepad pita da ispričaš neki vic, na kojima je ljevica po regionalnoj, vjerskoj, svjetonazorskoj, političkoj, prehrambenoj, ljudskoj, fizičkoj i naravnoj razini vrijeđala svoje neistomišljenike, pa čak i fizički napadala, a da je to godinama prolazilo neopaženo pored dušobrižničkih radara dežurnih moralizatora i higijeničara zbilje. I evo, nije im zabavno? Normalno da im nije zabavno jer je u emisiju došao čovjek koji nije obolio od političke korektnosti, tolerancije i mazanja svoje guze baby uljem, a ljevica je navikla da ih zabavljaju njihovi ‘progresivni’ klaunovi, njihovi redikuli, jer ljevičarni i nisu nego li djeca koja se s majčine sise po inerciji treba zakačiti na proračunsku sisu, a uz to, nikad, ama baš ni u najluđim snovima ne bi smjeli odgovarati za izrečeno. Znate, i sloboda govora ima svoje krajnje granice, a počinju kad nekome ulazite u fizički i duhovni prostor i to je zajamčeno Ustavom RH, a ne mislima autora ovih redaka. Kad razum kaže: Dosta!, ljevičari više: Mlijeka! Bradavice! Mlijeka!

S ljevičarima nije lako, baš kao ni roditelju s djetetom kod kojeg je odgoj daleko zakasnio. Kad dođe netko nezabavan, netko tko im porazbija igračke u njihovom samoupravljačkom kitten gartenu jer im je dosta više prenemaganja, njihovo ponašanje prelazi u nezaustavljivu histeriju, vrištanje, lupetanje, prozivanje. Ljevičar je odrastao čovjek s mozgom djeteta kojemu je dopušteno ama baš sve, u čiji se mozak svašta umijesi jer je kao komad ružičastog plastelina koji teži samo crvenijem, ali ne i realnijem ili u krajnju ruku manje selektivnijem. Fascinantno je kako im nije dovoljno jednoumlja! Ljevičari su predozirani jednoumljem. U javni prostor smije samo netko tko neće (smjeti) ni milimetra pomaknuti lijevu intelektualnu (bes)misao s najvišeg kamena na javnom lovištu proraočune prerije. U međuvremenu, nema ništa sporno u tome što Rada Borić u javnosti skiće s crvenom petokrakom na glavi,jer to je eto, zabavno. O tempora, o mores!

Be careful of ‘switch rape’!

Dakle, kako feministkinje u svemu vide silovanje, pa čak i u mikro-agresiji (!). Primjerice kad muškarac pogleda svoju žensku sugovornicu s popratno podignutom obrvom dok mu ona trabunja o zadnjem broju ‘Glorije’, a on razmišlja gdje najeftinije promijeniti zupčasti remen. Mikro-agresija, lagano vodi k silovanju, to je već svima jasno. Jednostavno je nemoguće biti nesilovan u ‘rape culture’-u.

Rape culture uključuje razne oblike silovanja, štoviše, rijetko što i nije silovanje osim kad zagovornicima to nije u interesu, pa tako rape culture uključuje viceve, tv, glazbu, oglašavanje, pravni žargon, zakone, riječi i slike.

Vrhunac je ipak najnoviji oblik silovanja – switch rape. Naime, o čemu se tu radi. Normalno, oni izdržljiviji u seksu imaju ugodnu naviku promijeniti si pozu tijekom trajanja seksualnog čina i ide to u normalnom svijetu nekako sinkronizirano. Ali, pazi. Muškarac, ukoliko li u tišini, u ljubavnom hipu, s blokiranim centrom za govor i još štošta toga, ne zamoli svoju slabiju polovicu u ‘istom nedjelu’ za ‘switch’, vrlo lako može biti okarakteriziran pred feminističkim sudom časti, kao – silovatelj. Nema zezancije.

Čemu tolika pompa oko silovanja? Čemu rape culture, uopće? Jednostavno, zbog bezobzirnog bijega od odgovornosti rugajući se stvarnim žrtvama stvarnog silovanja; kad si ‘silovana’, onda možeš plakati istoj ‘socijalnoj radnici’ i istoj ‘psihologinji’ s fakulteta na koji si i ti išla, no, one su ga završile jer su u kantini pojele pola tone muffina manje za razliku od tebe, ali te solidarno tapkaju po lipidnom ramenu s ‘u pravu si, polupat ćemo im penise’; kad si silovana, možeš plakati baš kao i kad si bila zlostavljana na satu TZK-a jedina nisi mogla napraviti stoj jer je na tebe posebno jako djelovala sila teža; kad si ‘silovana’ možeš biti pijana pred motorističkim barom i biti tako oskudno jer ipak nećeš biti ti ta koja izaziva, nego su oni ti koji moraju jednako pijani preispitati svoje seksalne nagone; kad si ‘silovana’ možeš čak i pobaciti, ukoliko tvoj kamiondžija prilikom seksa u motelu svrši u tebe, a u tišini promijenio pozu jer je mutavo muško. Tko onda od nas nije mogao biti abortiran? Svi smo začeti silovanjem.

Jasno je kao dan da je rape culture, u svojoj konačnici, dostavno vozilo u industrijska postrojenja smrti.

Dakle, kad si ‘silovana’ sve je dopušteno, nemaš se kome opravdavati, niti možeš pogriješiti. Svijet je kriv za sve. Resistance is futile, you will be all aborted!